Polovicom svibnja 2019. godine Europski sud pravde Europske unije donio je presudu u kojoj je zauzeo stav da su poslodavci obvezni voditi evidenciju dnevnog radnog vremena koje je radnik odradio. U presudi Sud najprije ističe važnost temeljnog prava svakog radnika na ograničenje najduljeg radnog vremena i na razdoblja dnevnog i tjednog odmora. Države članice su dužne radnicima omogućiti da se stvarno koriste pravima koja su im dodijeljena pravom Europske unije. S tim u vezi Sud podsjeća da radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno poslodavcu onemogućiti da ograničava prava radnika.
Dnevna evidencija radnoga vremena važna za zaštitu prava radnika
Sud smatra da bez postojanja sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio nije moguće objektivno ni pouzdano odrediti ni broj obavljenih sati rada ni njihovu vremensku raspodjelu ni broj prekovremenih sati, zbog čega je pretjerano otežano ako ne i u praksi nemoguće radnicima osigurati poštovanje njihovih prava. Naime, Sud smatra da je objektivno i pouzdano utvrđivanje broja dnevnih i tjednih sati rada bitno za provjeru toga jesu li poštovani najdulje tjedno radno vrijeme koje uključuje prekovremene sate i najkraća razdoblja dnevnog i tjednog odmora.
Sud smatra da je sustav mjerenja dnevnog radnog vremena radnicima osobito djelotvorno sredstvo jednostavnog pristupa objektivnim i pouzdanim podacima o stvarnom trajanju njihova rada, što olakšava da radnici dokažu povredu njihovih prava tako i da nadležna nacionalna tijela i sudovi nadziru djelotvorno poštovanje tih prava. Slijedom toga, Sud je zauzeo stav da radi osiguranja korisnog učinka prava dodijeljenih Direktivom o radnom vremenu, države članice trebaju poslodavcima nametnuti obvezu uspostave objektivnog, pouzdanog i pristupačnog sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio. Zadaća je država članica da definiraju konkretne načine uspostave takvog sustava, osobito njegova oblika, uzimajući u obzir, ako je to potrebno, osobitosti svojstvene svakom predmetnom sektoru djelatnosti, odnosno osobitosti posebice veličine određenih poduzeća.
Navedena presuda Europskog suda pravde izrazito je bitna s obzirom na to da su prema navedenoj presudi dužni svi postupati u državama članicama EU pa tako i poslodavci, a država je dužna uspostaviti sustav da se prava radnika, u kontekstu presude Europskog suda poštuju.
