Pripravnost je vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.
Radno vrijeme
Zakon o radu u članku 60. određuje što se smatra radnim vremenom, a što ne. Radno vrijeme prema toj zakonskoj definiciji predstavlja vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
S druge strane, radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Međutim, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik. Pri tome, vrijeme pripravnosti i naknada uređuju se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
Pripravnost
Ključna razlika između pripravnosti i radnog vremena je u tome što za vrijeme pripravnosti radnik ne radi (iako je raspoloživ za rad), i što je ključno, ne nalazi se kod poslodavca, niti na mjestu koje je odredio poslodavac, nego kod kuće, odnosno tamo gdje on hoće biti.
Pripravnost se može usporediti s dežurstvom koje je uvijek radno vrijeme. Ključna je razlika u tome što se u dežurstvu radnik nalazi kod poslodavca, ili na mjestu koje je odredio poslodavac, a u pripravnosti radnik nije kod poslodavca, niti na mjestu koje je odredio poslodavac. On je kod kuće i stoga mu se radno vrijeme provedeno kod kuće ne može računati u radno vrijeme ako ne radi, nego tek ako je zaista nešto odradio onda kada ga poslodavac pozove. S druge strane, radnik se tijekom dežurstva nalazi kod poslodavca, prema tome nije kod kuće i uopće ne raspolaže svojim slobodnim vremenom.
Međutim, kada radnik iz pripravnosti dođe raditi smatra se radnim vremenom. To uređuje Zakon o radu u članku 60. stavak 4: “Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.”
Ugovaranje pripravnosti i pitanje obvezatnosti pripravnosti
Prema članku 60. stavak 4. Zakona o radu vrijeme pripravnosti i naknada uređuju se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Navedenim pravnim izvorima morala bi biti uređena ne samo naknada nego i vrijeme pripravnosti, pa ako samo jedno od toga nije ugovoreno, radnik nije dužan biti pripravan. Ovdje treba skrenuti pozornost da ovakvu obvezu nije moguće propisati pravilnikom o radu ili bilo kojim jednostranim aktom poslodavca nego je to dopušteno učiniti isključivo dvostranim pravnim aktom, čime se ukazuje da se ovakva teška obveza ne može prepustiti isključivo na odlučivanje poslodavcu.
Vrijeme i trajanje pripravnosti
Sigurno je da je pripravnost za radnika manja vrsta obveze od radnog vremena. Znatno je manja obveza i od dežurstva, koje je radno vrijeme. Cjelokupno razdoblje dežurstva ulazi u razdoblje radnog vremena neovisno o učestalosti potrebe za obavljanjem rada tijekom vremena dežurstva. Radnik u pripravnosti je ipak kod kuće, odmara se, raspolaže svojim slobodnim vremenom, iako uz ograničenja. S druge strane, pripravnost nije potpuno istovjetna slobodnom vremenu. Radi se o tome da se za vrijeme pripravnosti radnik mora odazvati pozivu poslodavca, dok bez pripravnosti to ne mora učiniti. Osim toga, ako se radnik mora odazvati pozivu i doći na svoje mjesto rada ili drugo mjesto po određenju poslodavca, on u stvari ne može napuštati svoje mjesto stanovanja, ili to može učiniti vrlo ograničeno. Jednostavno, ako primjerice, radnik treba biti pripravan tijekom vikenda, ne može u to vrijeme otići na put s kojeg se ne može vratiti odnosno doći na posao u primjerenom roku nakon poziva poslodavca.
Prema tome, pripravnost koja prema Zakonu o radu nije radno vrijeme, može stvoriti iznimno nepovoljnu situaciju za radnike u pogledu organizacije njihovog vremena i života, zato što Zakon o radu nema nikakvih ograničenja u trajanju pripravnosti. Postoji samo indirektno ograničenje u radu po pozivu za vrijeme pripravnosti koje je, naravno, ograničeno najduljim trajanjem radnog vremena.
Obveza javljanja na službeni mobitel, e-mail i slično
U praksi su nerijetka očekivanja poslodavca da se radnici javljaju na njegov poziv izvan radnog vremena, a osobito ako imaju službeni mobitel, ili da odgovaraju na e-mailove. No, treba znati da ako nema ugovorene pripravnosti sukladno zakonu, radnik se nikada nije dužan u svoje slobodno vrijeme javljati poslodavcu. Ovo neovisno ako ima službeni mobitel ili slično, jer davanje službenog mobitela na korištenje nipošto niti na koji način ne stvara obvezu radnika da se izvan radnog vremena javlja poslodavcu.
Pripravnost kao radno vrijeme
Izričito i bezuvjetno isključivanje pripravnosti iz radnog vremena na način na koji to uređuje Zakon o radu nije sukladno najnovijoj sudskoj praksi Suda Europske unije, koji je u nekim slučajevima odlučio da se i pripravnost (Sud to naziva “pasivno dežurstvo”) ima smatrati radnim vremenom, ako je vrijeme u kojem se radnik, koji se nalazi kod kuće odnosno tamo gdje je sam izabrao, obvezan javiti poslodavcu tako kratko da mu to više ne omogućuje normalno raspolaganje svojim vremenom, dakle, da se to više ne može smatrati vremenom odmora.
Sud Europske unije rješavao je i pitanje pasivnog dežurstva (pripravnosti) kada radnik nije kod poslodavca, ali je obvezan doći raditi kod poslodavca u iznimno kratkom vremenu. U slučaju R. Matzak radnik je morao doći poslodavcu u roku od 8 minuta. Time je, prema mišljenju Suda, poslodavac radniku nametnuo objektivno ograničenje u zemljopisnom i vremenskom smislu, zbog čega radnik nije mogao normalno i slobodno koristiti svoje slobodno vrijeme, odnosno posvetiti se svojim osobnim i društvenim interesima, kako navodi Sud. Sud zaključuje da pasivno dežurstvo koje radnik obavlja u svojem domu uz obvezu javljanja na pozive poslodavcu u roku od 8 minuta, što znatno ograničava mogućnosti obavljanja drugih aktivnosti, valja smatrati radnim vremenom. Ovo je iznimno važna presuda koju će hrvatski sudovi, a i zakonodavac morati respektirati.
Rad po pozivu
Kada poslodavac radnika, koji je pripravan, pozove raditi, to će se smatrati radnim vremenom. Rad po pozivu ulazi u radno vrijeme uključujući i sva ograničenja koja se tiču radnog vremena (najdulje trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, dnevni, tjedni odmor). Stoga, ako radnik koji je pripravan stvarno obavi rad po pozivu, morao bi imati 12 sati neprekidnog dnevnog odmora. Ovo će u praksi značiti da će poslodavac morati radniku dati dodatni odmor nakon obavljenog rada po pozivu. Protivno bi moglo značiti da bi poslodavac mogao radnika pozvati, primjerice, tri puta raditi u tijeku noći, čime radnik uopće ne bi imao dnevni odmor.
Kod rada po pozivu, a osobito ako je radnik bio pripravan pa došao raditi, postavlja se pitanje trajanja putovanja do posla i može li se i kako to uračunati u radno vrijeme. Zato što to Zakon o radu nije propisao, vrijeme trajanja putovanja na posao i s posla u slučaju rada po pozivu ne smatra se radnim vremenom. Preostaje jedino da se kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu kojim se ugovara pripravnost i naknada za pripravnost uredi i uključivanje puta u radno vrijeme.
