Davne 1950. godine skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 10. prosinca Međunarodnim danom ljudskih prava. Ove godine obilježava se pod sloganom Ljudska prava 365, što pretpostavlja da svatko od nas, svugdje, u svako doba ima pravo na cijeli niz ljudskih prava. Ljudska prava pripadaju svakome od nas i vežu nas zajedno kao globalnu zajednicu s istim idealima i vrijednostima i to čitavu godinu!
Pravo na rad, kao i pravo na socijalnu sigurnost, ubrajaju se u temeljna ljudska prava. To znači da svatko ima pravo na rad, slobodu na izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete za rad i zaštitu od nezaposlenosti. Svatko bez ikakve razlike ima pravo na jednaku naknadu za isti rad. Tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.
Pri tome svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati kako bi zaštitio svoje interese. Prisjetimo se da su europske države, početkom krize, pokušavale dramatično umanjiti troškove rada razarajući nacionalne propise o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja, koji su rezultat desetljeća borbe i socijalnog dijaloga. Dovelo je to do strmoglavog pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima te, naravno, plaća. Usprkos tim mjerama, te ekonomije se nisu oporavile, a nezaposlenost je i dalje ekstremno visoka.
Prisjetimo se samo milijuna radnika koji rade, a siromašni su, bore se kako bi spojili kraj s krajem! Milijuni osoba rade u uvjetima prisilnog rada, milijuni djece su prisiljeni na dječji rad, još se trguje ljudima, skoro milijardu ljudi živi u siromaštvu, a polovica od njih u ekstremnom siromaštvu.
Jesu li ti ideali, zacrtani gotovo prije sto godina, dosegnuti? Naravno da ne! Stoga se treba nastaviti boriti za prava koja su oteta radnicima Hrvatske i diljem svijeta.
Lakše im je platiti kaznu nego zaposliti
Od početka ove godine inspektori rada su donijeli 152 rješenja o privremenoj zabrani obavljanja djelatnosti jer su zatekli radnike koji nisu bili prijavljeni na obavezno mirovinsko osiguranje, odnosno radnike strance bez valjanih dozvola. Zanimljivo je da je svakom trećem poslodavcu, zatečenom u prekršaju, lakše platiti kaznu zbog nezakonitog zapošljavanja radnika, nego te radnike u zakonskim rokovima prijaviti na obvezna osiguranja, sklopiti s njima ugovor o radu ili ishoditi potrebne dozvole za rad stranaca. Vidljivo je to iz desetomjesečnih pokazatelja rada Inspektorata rada u ovoj godini.
Teško do nižih cijena!?
Cijene naftnih derivata na domaćem tržištu pale su šesti tjedan zaredom, a ovoga puta riječ je o najvećem padu u približno posljednje četiri godine. Tijekom vala pada cijena u zadnjih šest tjedana, cijena litre supera spustila se ukupno za 76 lipa, što znači da prosječni spremnik od 50 litara vozač plaća 38 kuna manje. Vozači koji koriste dizel također imaju razloga za veselje jer je litra tog goriva pala za 30 lipa i približila se granici od 9 kuna.
Kad raste cijena goriva, u pravilu se govori da je to uzrok rasta drugih cijena, ali kad padaju cijene goriva isti oni koji su obrazlagali rast poskupljenjem goriva, kažu da gorivo nema velik udio u cijeni pa nema razloga za pojeftinjenje.
Navikli se na krizu
Poruka poslodavaca je da si Hrvatska ne može priuštiti više ni jednu, a kamoli još nekoliko izgubljenih godina. Zabrinjava ih činjenica što je u Hrvatskoj nakon šest godina krize razvijena navika na krizu pa ju se uzima zdravo za gotovo, a to nije normalno.
Produktivnost i konkurentnost, fiskalna konsolidacija, pravosuđe i tržište rada, najgore su ocijenjena područja, dok je napredak postignut u području javne administracije i poticanju investicija. Pritom poslodavci smatraju da je napredak u javnoj administraciji ostvaren zbog značajnog skraćenja rokova za izdavanje građevinskih dozvola, a kod poticanja investicija zbog porasta stranih ulaganja.
Poslodavci i dalje inzistiraju na fleksibilizaciji radnog zakonodavstva, što pak, po tko zna koji put, pokazuje da njihova udruga živi izvan vremena i prostora. Poslodavci imaju primjedbe na proizvodnost rada, koja je primarno u njihovoj domeni jer su za to odgovorni menadžeri. Kao da ne znaju ništa drugo nego isključivo o fleksibilizaciji tržišta rada i obespravljivanju radnika jer je jasno da poslodavci ne znaju tražiti putove negdje drugdje, nego isključivo u rezanju prava radnika.
