2018. će ostati urezana u sjećanje kao godina kada je Hrvatska osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Čak i onima koji to ne žele, jer urezuje se to poput ožiljka. Srebro iz Rusije 2018. trajat će duže od 20-godišnje bronce iz Francuske. Doček Vatrenih, pozitivnu energiju pola milijuna ljudi iz cijele zemlje na ulicama Zagreba, ali i drugdje, mnogi će pamtiti čak i ako ih u stare dane posjeti gospodin Alzheimer.
Osobno nikada neću zaboraviti trenutak ispred Hrvatskog narodnog kazališta, gdje sam završio oko sedam navečer čekajući i dalje prolazak Vatrenih kroz oduševljenu masu. U daljini se nazirao njihov autobus, baklje i čista euforija, a kod nas su se izmjenjivali valovi skandiranja. Mladi, stari, žene, djeca, muškarci. Svi kao jedan. U jednom od zatišja ispred mene gledam i slušam dva mlada Slavonca koji su doputovali samo na doček. Uz njih, njihove žene i djeca. Dvije krasne mlade obitelji u crveno bijelim kockicama. Ponesen pozitivom koja je punila zrak koji smo disali tog ljetnog predvečerja, reče jedan drugome. Naivno, čisto i iskreno poput djeteta: „Jel da će sad nakon ovoga sve biti bolje? Da će se sve promijeniti? Mora biti bolje, mora se promijeniti nabolje…“ Ponavljao je pokušavajući uvjeriti sebe i prijatelja u čijem pogledu je očajnički uzalud tražio odgovor koji je želio čuti. Ali nije ga našao.
Tuđi i naši uspjesi
Uza sve zajedničko navijanje, uza svu pozitivnu energiju koju im je slala naša zemljica koja ih toliko voli, istina je da je podvig koji su Vatreni učinili 2018. godine, ipak prije svega njihov podvig, njih kao ekipe i sportaša. On će zaista promijeniti njihove živote. No, svi njihovi uspjesi i zlatne lopte ne mogu poboljšati život u ovoj državi, koliko god da se naša Predsjednica fotografirala s njima. Naravno da smo ponosni, naravno da su nas usrećili, no više od toga oni jednostavno ne mogu.
Zato je taj doček istovremeno jedan od najveselijih, ali i najtužnijih trenutaka koje sam proživio ove godine. Pogled dva prijatelja koji su u trenutku najveće euforije spoznali da se ništa neće promijeniti nakon što Vatreni autobus prođe pored njih. Kad se vrate kući, sutra sve ostaje isto. Kredit, plaća i posao koji imaju ili nemaju, problemi, odlazak u Njemačku, Irsku, ili ostanak. Ništa od toga neće im se riješiti niti zbog svjetskog nogometnog srebra. Jednako nevažno tom jadu u njihovim pogledima bilo je stoje li na Trgu Republike Hrvatske ili Maršala Tita.
A jedan od njih baš se na tren ponadao.
Kako to?
Splitski reper Vojko V ima odličnu pjesmu „Kako to?“ u kojoj govori o liku koji radi tipične životne pogreške, od posla do obitelji sve zabrlja, ali se stalno čudi: Kako to? Kako to da mu ne ide? Na kraju zaključuje da „netko ga sabotira i protiv njega lobira“, pa nabraja sve od Vlade do Masona.
To je srž naših problema, svi krive nekog drugog. Građanima je kriva država, porezi, korupcija i kriminal. Državi su krive druge države, pogotovo susjedne, pa Europa, Amerika, globalizacija i, naravno, krivi su joj vlastiti građani. Poslodavcima je kriva država, porezi, poslovna klima, drugi poslodavci i, naravno, radnici. Radnicima su krivi poslodavci, država i, naravno, sindikati. Sindikatima su krivi poslodavci, država i, naravno, radnici pa i članovi. Svima su pak, naravno, krivi propisi, birokracija i druge dežurne apstrakcije. Sve je bolje vani. Ne samo u Švedskoj, nego i u Zanzibaru.
Svatko se pita „kako to“ da mu ne ide. Svi su ljutiti na druge. Ali tu je i najbolja utjeha. Hvala Bogu, nema ništa bolje nego naći krivca u drugome. Kad imaš krivca, odmah je lakše.
Takva utjeha je i najopasnija jer te potpuno pasivizira. Ako je netko drugi kriv za sve moje probleme, tada ja ništa ne mogu ni promijeniti. Ako ne mogu promijeniti tog krivca ili veći broj krivaca, nemam što. Svakako neću mijenjati sebe. Čak i ako bih tako mogao pokušati mijenjati krivca. Jednostavno odustajem. Odlazim.
Tako su i naša dva dečka s početka priče unatoč tome što su mladi, zdravi, što imaju krasne žene i djecu, nekako odustali. Bombardirani lepezom krivaca, ponadali su se da jedan vatreni bljesak u tmini može izbrisati sve loše i donijeti svjetlo u njihove živote.
Naše bitke i pobjede
Svoj put moramo osvjetljavati sami. Boriti se protiv onih koji siju tminu oko nas, ali koliko treba i mijenjati sebe. Ne može nam nitko drugi u većoj mjeri no mi sami donijeti zdravlje, obrazovanje, bolji posao, prijatelje, sretnu obitelj. Kad ne možemo sami, možemo zajedno. Ako nas netko i „sabotira i protiv nas lobira“, opet smo mi ti koji ih trebamo spriječiti u tome. Za veću plaću trebamo raditi i zajedno se boriti, za pravedno umirovljenje trebamo prosvjedovati, korupciju trebamo prijaviti, za bolju državu trebamo barem glasovati…
Transfer odgovornosti, bilo na one koji su odgovorni za naš loš položaj, bilo na one koji nam ga trebaju poboljšati, uvlači nas u začarani krug. U krug krivaca i spasioca u kojem uzalud čekamo, a k tome, uvijek je veći broj krivaca nego spasioca.
Sada, kada svi ulazimo u novi krug oko Sunca, neka ova 2019. godina bude godina malih bitki i pobjeda. Malih, ali naših. Pobjeda koje činimo upravo za nas, naše kolege i naše najbliže.
Pobjeda koje će za naše živote značiti mnogo više od svih svjetskih zlata.
