„Veliki“ prosvjed organiziran za 1. svibnja ostavlja mučan dojam i postavlja pitanje da li je Hrvatska jedna od rijetkih demokratskih država u kojoj je sve tako dobro da za ozbiljne prosvjede nema razloga.
Naime u situaciji kada je nezaposlenost preko 20%, kada 85.000 radnika radi, a ne prima plaću, kada je 1/3 građana siromašna, ili je u najboljem slučaju na granici siromaštva, kada je gospodarstvo u nestajanju, na jedinom tzv. „centralnom“ prosvjedu, uz deklarativnu podršku brojnih građanskih udruga i nekih političkih stranaka, u milijunskom gradu odazove se jedva 20.000 ljudi, a od toga preko 15.000 članova sindikata iz sindikalnih središnjica organizatora. To je poražavajuće malo i ukazuje na dvije zabrinjavajuće stvari.
– Izostanak građanske solidarnosti sa dvije izgubljene generacije. Jedna koja radi, a do krajnjih granica je osiromašena, te druge koja se školuje bez perspektive da će u skoroj budućnosti raditi.
– Izostanak radničke solidarnosti (Radnik iz Jadrankamena s Brača je došao, a radnik ili onaj koji je ostao bez posla iz Zagreba ne žrtvuje dva sata vremena da digne svoj glas za zajedničku sudbinu) i nepostojanje svijesti o zajedništvu i pripadanju istoj grupi. Naime broj prosvjedujućih radnika je bio manji od 5% članova sindikata što je za oko 50% manje od zadnjeg „velikog prosvjeda“ iz travnja 2008 ide u prilog tezi o kontinuiranom urušavanju rejtinga sindikata i njegove niske socijalne pozicije.
Za nizak rejting sindikata postoje četiri skupine razloga:
• Nesporno prvi po značaju je objektivno stanje, odnosno odsustvo pozitivnih razvojnih efekata. Ako sindikati nisu uspjeli zaustaviti ili barem usporiti, naravno u suradnji s drugim demokratskim akterima, sunovrat gospodarstva, ali ni spriječiti da troškove tranzicijskih promjena plaćaju samo ljudi s dna socijalne piramide, a udio onih koji izjavljuju da žive nepodnošljivo ili teško podnošljivo konstantno se povećava i približava se da prijeđe gornju granicu jedne trećine svih građana, onda ovako rašireno nepovjerenje ne treba nikoga čuditi. Posljedično, i među sindikalnim aktivistima raširena je svijest o nemoći i nedovoljnom utjecaju sindikata.
• Na drugoj strani, čini se da je ovakav rezultat posljedica i nedovoljne spremnosti građana i zaposlenih na angažiranje, straha od gubitka posla, nedovoljne solidarnosti i ukupnog disciplinirajućeg djelovanja krize. Građani se pobune samo “kad dogori do nokata”, oni nemaju kulturu svakodnevne rovovske borbe za svoje interese i prava. Ne radi se samo o ego-tripu, već i o razočaranosti učincima prethodnih prosvjeda i nepovjerenja u kolektivne aktere, uključujući i sindikate i njihove lidere. Jedan od razloga je i strah od ponovne prodaje povjerenja. Naime oko 350.000 građana ne članova sindikata je svojim potpisima podržalo peticiju za referendum kojim je prodan za Sporazum u 128 točaka za bolju Hrvatsku koji su sklopile sindikalne elite koje su organizirale skupljanje potpisa potpore.
• Postoji i treći, unutar sindikalni razlog. Raširen je naime, u velikoj mjeri opravdan, dojam da čelnici sindikata zbog strateških, ali u još većoj mjeri i taktičkih, političkih, razloga, kao i osobnih interesa i animoziteta, nisu pokazali dovoljnu spremnost za međusobnu suradnju. Liderska pozicija, čak i u nekoj od brojnih, minijaturnih “sindikalnih centrala” nosi nekakvu prepoznatljivost i publicitet i utjecaj koji se, posebno bez visokoškolske diplome, može imati još samo u sportu i na estradi. Brojni sindikalni aktivisti uz to nemaju ni izbor – njihova radna mjesta su ugašena i oni moraju ostati u sindikalnoj orbiti. Poraz u sindikalnoj utakmici jednostavno nosi preveliki rizik. Logika konkurencije oko raspodjele mjesta u sindikalnim forumima i odborima socijalnih fondova često vodi sukobima umjesto suradnji na sindikalnoj sceni. Povratno, ta atmosfera se prenosi na povjerenstva u poduzećima i ustanovama.
• Na četvrtoj strani, u znatnom dijelu etabliranih vlasnika moći, kao i intelektualne javnosti postoji, na neoliberalnoj paradigmi raširena antisindikalna (gotovo) histerija jer su, kao, baš sindikati kočničari, remetilački faktor reformi. Socijalni dijalog se vidi kao neka vrsta ukalkuliranog, što manjeg, gubljenja vremena i javnog pokazivanja prihvaćanja mantre europske, socijalno-tržišne orijentacije. Radikalniji, čak proračunavaju troškove postojanja sindikata i drže da je dijalog tek netržišni juriš na rente i privilegije. To je valjda razlogom da je socijalni dijalog u Hrvatskoj ukrasna demokratska biljka koja se po potrebi u dnevno političke svrhe stavlja na vidno mjesto. Višemjesečno nepostojanje Gospodarsko-socijalnog vijeća, ukidanje Ureda za socijalno partnerstvo (uz sve opravdane kritike na njegov rad), besmisao zakona o reprezentativnosti, licemjerno pilatovsko pranje ruku kroz Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti, zoran su dokaz da je socijalni dijalog u Hrvatskoj ozbiljno bolestan organizam kojemu kancerogeno tkivo hitno treba odstraniti.
Ima li izlaza za zaposlene i sindikate
Logično se otvara pitanje, postoji li u ovakvo kriznoj situaciji izlazna strategija za sindikate i imaju li sindikati sposobnost i moć da je realiziraju? Imaju pod uvjetom da strategiju svog djelovanja prilagode raspoloživim standardima kompetencija po svim sastavnicama strategije i realnoj procjeni o potpori ostalih socijalnih grupa vezanih izravno ili neizravno za svijet rada i radništvo. Stanje u kojem se nalaze je stanje potpune neravnoteže moći iz koje zaposleni i sindikati mogu izaći samo ako uspješno u trajni sustav i metodologiju dugoročnog djelovanja funkcionalno implementiraju sve sastavnice izlazne strategije, među ostalim:
– Prva je internog karaktera i u pravilu sačinjava kontinuiran proces socijalnog učenja aktera i što je moguće intenzivnije uvećanje socijalnog kapitala što u pravilu a priori pretpostavlja podizanje ravnoteže moći na razinu primjerenu konfliktnom partnerstvu s državom i poslodavca koje obvezno nužno prati funkcionalno redizajniranje sindikata u svrhu postizanja cilja i realno moguće realizacije zahtjeva.
– Druga je, spremnost sindikata na bezuvjetno prihvaćanje fer pravila igre u inter sindikalnoj kompetenciji za operativno prihvaćanje podrške zaposlenih i građana, kao i efektivnu akcijsku suradnju oko vitalnih zajedničkih interesa.
– Treća je, optimalna cost-benefit evaluacija “isplativo” korištenje (minimum troškova – maksimum koristi) sindikalnih alata – štrajkova, prosvjeda i drugih oblika građanskog neposluha.
– Četvrta je, organiziranje pro sindikalnih kampanja u medijima i javnosti, posebno je bitna izgradnja djelatne komunikacije s ostalim društvenim grupama vezanim izravno i neizravno sa svijetom rada.
– Peta je, osiguranje kontinuiranog sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju i tripartitnom socijalnom dijalogu.
– Šesta sastavnica strategije je dopunska i korektivno strateška, a sastoji se iz različitih oblika političkog lobiranja i sudjelovanja sindikata u politici, oko kojih, inače, nema suglasnosti među građanima i zaposlenima.
Po svojoj osnovnoj, trajnoj misiji sindikat je promotor sadrži i zaštitnik individualnih prava po osnovu rada, ali i četiri grupe kolektivnih prava zaposlenih: prava na slobodno i, u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke, autonomno sindikalno udruživanje, kao i prava na štrajk, kolektivno pregovaranje i participaciju u odlučivanju o uvjetima rada i raspodjeli profita. Ovakva misija, gotovo nužno, sindikat stavlja u poziciju čini reprezententa za državu izuzetno strukturno važnih, ekonomskih “privatnih” interesa zaposlenih. Istodobno, sindikati promoviraju jedan broj općih, “javnih” interesa i vrijednosti, poput temeljnih ekonomskih i socijalnih prava – što im daje specifičnu političku težinu. Primjera radi, vođenje socijalne politike i politike (de) regulacije tržišta rada je praktično nemoguće bez otvorenih kanala komunikacije sa sindikatima. Otuda i pravo sindikata na potporu političkih stranaka i opcija koje ne obnašaju vlast, za socijalno opravdane sindikalne aktivnosti usmjerene na kritiku vlasti, a prosvjed je svakako jedena od njih.
Ovaj prosvjed, bez obzira na njegove kontroverzne ocjene, je pokazao da izlaz moguć čak i u uvjetima izrazitog demokratskog deficita i socijalne atmosfere koji su vladajući u Hrvatskoj (Svaki oblik izravne demokracije, osim onog koji odgovara vladajućima je praktički onemogućen i nemoguć) uz uvjet realizacije rečenih strateških pretpostavki i:
1. Reformu i osuvremenjivanje i prilagodbu sindikata
Razina “kupovne moći” sindikata na političkom tržištu, odnosno sposobnost zastupanja i lobiranja interesa zaposlenih, određena je, prije svega, organizacijskom snagom, resursima, brojnošću i povjerenjem koje uživaju sindikati, uključujući obvezno i stupanj realiziranog unutar sindikalnog i međusindikalnog jedinstva.
Samo brojan, organizacijski i strukturno, funkcionalno ustrojen, kadrovski sposoban, financijski stabilan i u okruženju dobro pozicioniran sindikat, kojega karakterizira i dovoljan stupanj učinkovite akcijske koordinacije, u partnerskom društvenom sukobu može biti relevantan je socio-politički čimbenik.
Takav sindikat može usmjeravati volju znatnog dijela biračkog tijela i time utjecati na znak ponude koju sindikatima daju potencijalni politički partneri. To je istodobno i krunski argument za tezu o dubokoj povezanosti neuspješne ili uspješne interne sindikalne i sindikalne, “vanjske” strategije političkog djelovanja.
Na snagu sindikata utječu i bitno je određuju sam socijalni položaj zaposlenih, njihova interesna struktura i različiti vrijednosni profil, odnosno razina njihove suglasnosti i mogućnosti svođenja na optimalan zajednički nazivnik, predstavljaju drugu ključnu odrednicu “snage sindikata”.
Članstvo i potencijalna sindikalna klijentela objektivno su podijeljeni, pa i interesno suprotstavljeni, na zaposlene u privatnom i javnom sektoru, u perspektivnim i dobro samostojećim zaposlene u djelatnostima s niskim plaćama i akumulacijom, na one u sektoru “realne ekonomije” i one u javnim službama , djelatnostima i uslugama, na tranzicijske gubitnike i (relativne) dobitnike, nisko i visoko obrazovane, prvenstveno zainteresirane za otpremnine i mirovine ili za obuku, razvoj i ulaganja. Usuglašavanje, harmonizacija i povezivanje njihovih interesa unutar sindikata je, često, zadatak teško rješiv i limitirajući za izradu učinkovite strategije djelovanja sindikata. To nameće problem građenja novih organizacijskih struktura sindikata i njegove djelatne prisutnosti prije svega u malom i srednjem, privatnom sektoru, jer će to odrediti njegovu sudbinu.
2. Međusindikalnu suradnju
Očito je, da uz teško objektivno stanje koje najviše pogađa same zaposlenike i sindikate, podijeljenost sindikalne scene i odsustvo akcionog jedinstva sindikata, predstavljaju ključni razlog nemoći sindikata i zaposlenih da efektivno prisile vladu i poslodavce da ispune dana obećanja.
Na drugoj strani, potrebna bliža akcijska suradnja između sindikata praktično je ograničena naslijeđenim, decenijskim nepovjerenjem, sporovima i animozitetima. Boljim odnosima, prije svega između dva reprezentativna sindikata, mogla bi doprinijeti koordinacija unutar radničke delegacije u tripartitnim tijelima, zajedničko sudjelovanje u usvajanju razvojnih strategija, kao i reafirmacija kolektivnog pregovaranja i edukacija vezana za članstvo bez obzira na udruge i sindikalne središnjice u kojima se nalaze.
Pored sporenja i sukoba “starog” i “novih” sindikata, nastalih nakon 1991. godine, aktualne su i podjele između “velikih i malih” – reprezentativnih i nereprezentativnih sindikata, odnosno sporovi oko regularnosti procedura utvrđivanja reprezentativnosti sindikata. Međusindikalnu koordinaciju i suradnju otežava i postojanje brojnih minijaturnih granskih i strukovnih sindikata izvan sindikalnih centrala.
Posljedica svega toga je opredjeljenje većine zaposlenih u prilog međusindikalne suradnje, uz paralelno raširenu svijest i iskustvo da to, za sada, nije moguće i sve su manja očekivanja od objedinjavanja sindikata . Problem je, međutim, i u podijeljenosti “sindikalne ponude” – činjenici da članovi jednog sindikata uglavnom nemaju povjerenje u drugi sindikat.
Prvosvibanjski prosvjed u organizaciji hrvatskih sindikalnih središnjica potvrdio je navedene teze i iza sebe ostavio otvoreno pitanje dali je to najava da sindikati konačno nastupaju zajedno i da mogu još uvijek računati sa minimumom potpore javnosti, ili je to još jedna akcija kojom se opravdava vlastito postojanje. On u ovom obimu i obliku ima smisla samo onda ako uljuđena poruka MJENJAJTE SMJER bude saslušana od onoga komu je upućena i ako se održi obećanje organizatora da je to početak promjere smjera izvana, ukoliko nositelj monopola vlasti i donošenja odluka ne promjeni smjer iznutra.
