Epidemija uzrokovana koronavirusom je prožela svaki aspekt društva i gospodarstva, ali kao i kod svake krize, prije svega je zahvatila radnike. Radnici su opet bili prvi stup obrane. Od njih se očekivalo da se prvi prilagode „prilagođenim“ načinima poslovanja, da ne očekuju ispunjenje svojih temeljnih prava kao što su pravo na godišnji odmor; očekuje se da pristanu na smanjenje plaće ako žele zadržati svoje radno mjesto; očekuje se da im bude u redu kako niti jedna potpora Vlade nije usmjerena direktno njima, nego su sve potpore namijenjene poslodavcima i, naravno, očekuje se da im produktivnost bude jednaka, ako ne i veća nego prije.
Kada kažemo „novo normalno“, što je to? Je li to promjena sustava gdje se radnike više neće ništa pitati, gdje će snaga sindikata biti sve manja, gdje će Zakon o radu mijenjati samo jedan socijalni partner jednostranom odlukom? Smatram kako ipak nije tako crno, a to se pokazalo na nizu primjera posljednjih par mjeseci. U nastavku teksta o tome što smo sve uvidjeli za vrijeme krize, gdje je slabost, a gdje snaga Sindikata i kakva je budućnost rada i sindikalne scene.
Sindikati – ključni akteri zaštite radnika
Vjerojatno najvažnija pobjeda Sindikata za vrijeme ove pandemije je sprečavanje donošenja zakona koji bi privremeno, za vrijeme epidemije, regulirao neka pitanja iz radnih odnosa drugačije nego Zakon o radu. Taj zakon bi poslodavcima omogućavao smanjivanje plaće putem pravilnika o radu do minimalne plaće, mogućnost drukčijeg uređenja prava na naknadu plaće zbog prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti proglašene epidemije, te još niz odredbi isključivo na štetu radnika. Promptnom reakcijom i pritiskom Sindikata, Vlada je povukla taj prijedlog zakona.
Osim na nacionalnoj razini, sindikati su svakodnevno reagirali na kršenje prava radnika te djelovali preventivno sprječavajući ih. Poslodavci su jednostrano radnicima određivali godišnje odmore, neki smanjivali materijalna prava, a većina je to činila nezakonito. U nekim podružnicama smo uspješno spriječili takva postupanja, u nekima ublažili, a, nažalost, u nekima nismo imali uspjeha, no kontinuirano ćemo nastaviti upozoravati na nepravilnosti i boriti da se radnicima omogući korištenje barem dijela godišnjeg odmora ove godine, te da im se materijalna prava što prije vrate, barem na razinu prije krize. S ponosom možemo istaknuti kako smo uvidjeli da imamo znanjem naoružane sindikalne povjerenike koji su prepoznali nezakonite namjere poslodavca, te ih sprječavali u takvom postupanju. Znači da su kontinuirani seminari i edukacije urodile plodom.
Koliko je Sindikat važan i koliko ga, nažalost, mnogi primijete tek kad ih zapadne nevolja, svjedoči to što smo gotovo svakodnevno zaprimali pozive radnika koji nisu članovi Sindikata, ali i pozive radnika koji rade u firmama u kojima nemamo osnovanu podružnicu, tražeći savjete, pa čak i zastupanje. Vodeći se načelom solidarnosti kao našim osnovnim principom djelovanja, svima je dan savjet i pomoć pri sastavljanju podnesaka, no zastupanje pred poslodavcem i sudom namijenjeno je samo za članove Sindikata.
Uza sve pozitivne strane, uočene su i slabosti Sindikata. Sindikati još uvijek premalo rade na svojoj promidžbi i često većina radnika ni ne zna što je sve poslodavac pokušao i bio spriječen djelovanjem Sindikata. Nažalost, nisu sve nezakonitosti uspjele biti spriječene. Tako je još jednom došlo do izražaja neprijateljski raspoložen stav poslodavca prema sindikatima, a i suzdržanost radnika za ostvarivanjem svojih prava. Potrebno je kontinuirano naglašavati da Sindikat nije nešto vanjsko, neka institucija, Sindikat su članovi.
Rad od kuće budućnost?
Veliki broj radnika je za vrijeme epidemije poslan na rad na izdvojenom mjestu rada, odnosno na rad od kuće. Na prvu se taj model rada čini prihvatljivim – više slobodnog vremena, više vremena s obitelji. No, postoji i druga strana. Radnici koji rade od kuće dokazano rade više, teško im je povući granicu između poslovnog i privatnog života, a žene su pritom najugroženije jer se od njih traži uredno ispunjenje poslovnih obveza, a s druge strane, obitelj ima svoja očekivanja. Poslodavci rijetko ili gotovo nikad ne uzimaju u obzir povećane troškove koje radnik koji radi od kuće ima (troškovi režija i sl.), a ostvaruje znatnu uštedu na troškovima najma poslovnih prostora.
Mnogi poslodavci najavljuju postupni prelazak na rad od kuće. Pitanje je kakva će biti pozicija Sindikata u tome jer je to neizbježno budućnost rada. Možda ne u obujmu u kojem se najavljuje, no svakako će dio sindikalno organiziranih radnika u budućnosti raditi na izdvojenom mjestu rada, odnosno od kuće. Ako žele ostati važan akter i kreator politike na sceni rada, sindikati moraju naći način kako organizirati te radnike. Ostaje vidjeti na koji način. No svakako moraju izaći iz sadašnjeg okvira. Svojstvo sindikalizma je zajedništvo, usmjerenost na grupu, na skupinu radnika. No nužno je donekle promijeniti suštinu, posebno kad se grupa rasipa tako da radnici više nisu fizički zajedno, nego svaki radi sa svog mjesta rada. Smatram kako će sindikati u budućnosti imati puno više posla, fokus njihova djelovanja će biti kako doprijeti do pojedinaca, kako se približiti svakoj osobi pojedinačno, a to zahtijeva vrijeme i strpljenje.
Nedostatak i manjkavost zakonskih rješenja
U ovoj koronakrizi mnoge odredbe Zakona o radu su se pokazale manjkave i neprimjerene. Vidimo kako je nužno pristupiti zakonskim izmjenama. Konkretno, poslodavci u praksi jednostrano mijenjaju pravilnike o radu, a prethodno temeljna prava iz ugovora o radu upućuju na pravilnike o radu. Tako ustvari poslodavci jednostrano mogu mijenjati ugovore o radu i temeljna prava radnika kao što je plaća, bez izmjene ugovora o radu, a čime se u potpunosti izigrava ugovorna priroda radnog odnosa, a koji se problem posebno aktualizirao u aktualnoj situaciji uzrokovanoj koronavirusom kada su mnogim radnicima plaće smanjene tako da je poslodavac samo jednostrano izmijenio odredbe pravilnika o radu kojima je regulirana visina plaće. Nužno je zabraniti upućivanje na pravilnik o radu kojim bi bila određena osnovna plaća, te bi poslodavac plaću morao urediti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Sljedeći uočen problem je da raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac. U situaciji pandemije koronavirusa ova odredba se pokazala izrazito pogubnom za radnike. Poslodavci su jednostrano radnicima određivali korištenje godišnjeg odmora, pozivajući se na navedenu odredbu i na stavak 3. istog članka, potpuno ignorirajući činjenicu da je pri utvrđivanju rasporeda godišnjih odmora potrebno uzeti u obzir i mogućnosti za odmor raspoložive radnicima.
Kako bi se u budućnosti ovakve situacije spriječile, nužno je što prije pronaći odgovarajuća zakonska rješenja. Sindikat mora biti spreman za te promjene, mora imati svoje stavove, svoje zahtjeve i ne odstupati od toga. Za to je potrebna priprema već danas. Nekad se čini da na „drugoj strani“ nemamo samo udruge poslodavaca nego i Ministarstvo rada. Borba možda nije ravnopravna, ali ne znači da je završena.
