Nedavno istraživanje Eurofounda „Pravo radnika na nedostupnost – Istraživanje o praksama poslodavca“ pokazuje da radnici koji rade od kuće u dvostruko većem broju, kad rade od kuće, premašuju limit radnog vremena od 48 sati tjedno koji je propisan europskim zakonodavstvom, te učestalije obavljaju posao i tijekom svog slobodnog radnog vremena.
Sve veći zahtjevi poslodavaca za radom radnika od kuće uslijed posljedica pandemije covid-19 osvijetlilo je pitanje je li važeće radno zakonodavstvo na razini EU i na nacionalnim razinama prilagođeno takvim oblicima rada u tzv. postpandemijskoj Europi. U tome kontekstu se trenutačno radi i na izmjenama našeg Zakona o radu.
Digitalne tehnologije omogućile su radnicima da obavljaju svoje poslove bilo kada i bilo gdje, a što sa sobom nosi dobre i loše strane takvog načina rada. Jedan od rizika kojem su izloženi radnici koji rade od kuće jest predugo radno vrijeme. Kako bi se izbjegao taj problem sve se više razgovara o pravu radnika na nedostupnost preko poslovnih digitalnih oblika komunikacije nakon što završi radno vrijeme.
Tako je u siječnju ove godine Europski parlament pozvao Europsku komisiju da predloži Direktivu kojom bi se propisalo pravo radnika na nedostupnost na temelju koje bi radnici imali pravo isključiti se sa svih oblika komunikacije s poslodavcem preko mobitela, e-mailova i drugih oblika komunikacije bez ikakvih posljedica za njihov radni odnos.
Pravo na nedostupnost u brojnim kolektivnim ugovorima
Za sada je u šest država članica EU uvedeno pravo radnika na isključivanje (Belgija, Francuska, Grčka, Italija, Slovačka i Španjolska). Iskustva iz četiri države EU u kojima je uvedeno pravo radnika na nedostupnost prije 2021. godine potvrđuje da ključnu ulogu u zaštiti radnika imaju socijalni partneri koji jedini mogu jamčiti da će se propisana pravila pretočiti u praksu. Naime, istraživanje je ujedno pokazalo da su upravo zakonodavna rješenja potaknula sindikate i poslodavce da navedeno pravo radnika dodatno urede kroz kolektivne ugovore te su potaknula kolektivno pregovaranje.
Istraživanje Eurofounda ujedno potvrđuje da u zaštiti radnika prevladavaju “mekše” metode kao što su podizanje svijesti menadžmenta da radnike ne opterećuju poslom nakon radnog vremena, edukacije kao i kvalitetnije upravljanje rasporedom radnoga vremena, dok se ne pribjegava jasnim zabranama ometanja radnika nakon radnog vremena.
Istraživanje Eurofounda ujedno potvrđuje da u slučajevima kada je na razini jednog poslodavca uvedeno pravo radnika na nedostupnost da su se kod poslodavca dogodile pozitivne promjene u poslovnoj kulturi i postupanjima poslodavca prema radnicima, a navedena tema bit će predmetom još mnogobrojnih istraživanja tijekom narednog razdoblja.
