Radnici u Hrvatskoj nisu se htjeli pomiriti s najezdom najnovijeg “vrlog novog svijeta”, koji ih želi okupatorski (o) pljačkati, jer mu je logično, a i dopušteno, da osobnu dobit učini puno važnijom od javnog dobra. I bili su u pravu.
Sva naklonost koju ovdašnje bivše i sadašnje vlasti i njihovi mediji imaju, upućena je “stvaraocima radnih mjesta”, odnosno investitorima i gazdama. Nametnuta nam je vizija društva u kojem je grupica neustrašivih biznismena zaslužna za sve uspjehe, dok su svi ostali, koji pošteno rade, želeći nešto i zaraditi, pored ovih „junaka našeg doba”, tek prolazni šverceri. Sada, kad se stjecanje bogatstva vrednuje više nego bilo koja druga aktivnost (posvuda u svijetu je tako, ne samo kod nas), nazire se nova nemilosrdna crta u klasnoj borbi koju vode moćni i uspješni protiv svih ostalih.
Nova neoliberalna retorika
Ali, tu je, za utjehu, nova neoliberalna retorika: “Više se ne govori o kapitalizmu, imperijalizmu, višku vrijednosti, porobljavanju i samoupravi, nego o tranziciji, poduzetničkom društvu, poslodavcima, biznisu i profitabilnosti. Socijalni se problemi rastvaraju u diskurs o patologiji, siromašni su postali sinonim nesposobnih, a nezaposlenost je znak slabog karaktera“, kako kaže poznati sociolog T. Kuljić.
Prema profesoru Kuljiću, na djelu je novi socijaldarvinizam, lišen solidarnosti, a što je kičma postanka i opstanka sindikalnog pokreta. Sve je manje nade u “stalni radni odnos”. Retorika liberalizma zamagljuje ovo stanje potrebom za “elastičnošću”, sposobnostima prilagođavanja, deregulacijom i općim “oslobađanjem“ od, recimo, rigidnosti, jer je fluktuacija “čudo kad se ostane bez posla”.
Zbog toga Kuljić navodi: “Bolje je biti eksploatiran, nego nikada neeksploatiran. Lako je uočiti potencijalni strah od nezaposlenosti koji postoji kod zaposlenih, kao i kod milijuna nezaposlenih. To je egzistencijalni strah da se “bude izgnan iz društva gubljenjem radnog mjesta.”
Fleksibilno zapošljavanje znači bezobzirno otpuštanje radnika
Poziva se na promjenu Zakona o radu, jer je, tvrde, naše radno zakonodavstvo rigidno, što znači nedovoljno fleksibilno – gazdi je potrebno više od nekoliko sati da otpusti radnika, a i pitanje otpremnine je sporno, jer ono toliko opterećuje poslodavce da ju je najbolje isplaćivati tako da bude “nevidljiva”, ili je potpuno ukinuti. I sve je to u našem interesu, odnosno u interesu zaposlenih. Da se očeličimo i nikako ne opuštamo.
Život nije bajka. Liberali su spremni i to praktično pokazati. Kada poslije otkaza na red dođe otpremnina, oni znaju da bismo si, tako uljudni, mogli uplatiti ljetovanje na Tenerifima, tako da je bolje bez nje, a opet u cilju da ne izgubimo kontakt sa stvarnošću. Da se ne ulijenimo, trebalo bi nas požuriti da što prije potražimo novi posao.
Američki nobelovac Josef Stiglich kaže: “Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču ekonomski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava korigira postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj firmi, na njihovu posvećenost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija.”
A kakva je slika američkog društva, kojem naši inspiratori promjena Zakona o radu otvoreno teže?
“Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. godine 20,1 posto radnika bilo sindikalno organizirano, taj je broj do 2011. pao gotovo na polovinu, na 11,9 posto. Posljedice su bile – gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je bilo sve teže. Prijetnje prebacivanja proizvodnje u inozemstvo dodatno su erodirale moć sindikata”, piše Stiglich. Gazde u Hrvatskoj, uglavnom, kapital drže u inozemstvu i uvijek ga mogu otamo izvući. Mi odavde nemamo kuda. A i ne želimo.
