Godine prolaze, mijenjaju se vlade, obećavaju narodu “brda i doline”, a samozvani ekonomski eksperti nikako da se priupitaju treba li nešto promijeniti u hrvatskoj ekonomskoj politici da bi se podigla poljoprivredna proizvodnja i osigurale izvozne mogućnosti naše zemlje; ili da dodatno zaštitimo nešto što još proizvodimo; treba li se slijepo držati ciljane inflacije; je li normalno zaduživati se sve više u eurima po visokim kamatama, da bi se plaćalo u kunama; je li neophodna devalvacija kune pa na toj razini stabilizacija tečaja i da li bi to pomoglo izvoznicima i neposrednim proizvođačima; je li potrebno trošiti subvencije da bi se samo relaksirali dugovi bankama ili da bi se nešto stvarno proizvodilo i pokušala nova proizvodnja i industrijalizacija; je li moguće da ne možemo proizvesti u našoj zemlji one robe koje sigurno možemo prodati i za što imamo unaprijed poznatog kupca i fiksnu cijenu?
Pada li nekome na pamet govoriti o zaposlenosti kao jedinom pravom kriteriju oporavka? Je li baš sve u rukama stranih investitora? Je li država doista loš vlasnik ili mi ne umijemo upravljati svojom imovinom, i kada smo to zaboravili? Nauči li nas čemu dosadašnja privatizacija i trebamo li čuvati javna dobra? Kako je moguće da tamo gdje nađemo manjinskog strateškog partnera, on poslije nekoliko godina postane dvotrećinski vlasnik? Što će se dogoditi s potražnjom kada oborimo plaće i mirovine i što će se dogoditi s proizvođačima roba koje nema tko kupiti?
Pogrešne ideje su korijen krize
S pravom je rečeno da je “naša prva reakcija na krizu traženje žrtvenog jarca; tek kad smo počeli dublje kopati po izvorima pogrešaka, prst se mogao usmjeriti u sustav ideja koji je doveo do njih.” Takvo saznanje da ne valjaju dosadašnje koncepcije, nije stvar dobrih namjera, nego sposobnosti prepoznavanja i realizacije. Jer, “korijen krize nije slabost karaktera ili stručnosti, nego pogrešne ideje.”
Ekonomski i drugi eksperti su u protekla dva desetljeća izvršili potpunu destrukciju hrvatske privrede i hrvatskog društva, s jasnim ciljem – potkopavanjem nacionalne zajednice. Nema ni jednog jedinog političkog ili Vladinog poteza koji nije uzrokovan ili naknadno pokriven ekspertskim mišljenjem. Izredali su se na grbači hrvatskog radništva i seljaštva i hrvatskog društva svi mogući specijalisti neoliberalne čikaške škole ili njezinih derivata, i svi su se odreda pojavljivali kao spasitelji i usrećitelji.
Uzgred budi rečeno, sve to “naše”, što je sistematski upropaštavano, sagradio je i podigao isti ovaj naš narod. Nije mu s neba palo. I znao je time upravljati, i te kako dobro. I od rasprodaje i svjesnog onesposobljavanja toga što je stvoreno, sve ove godine se i živjelo, jer drugo ništa nije napravljeno.
Gromoglasna likvidacija uloge države
Ta ekspertsko-političarska družina počela je ekonomsku destrukciju čim se dočepala vlasti, kao “laka konjica okupatora” (kako s pravom kaže jedan naš filozof), a onda je kompletnu društvenu svojinu podržavila i kao državnu prodavala “našijencima” i ideološkoj subraći, udjeljujući radnicima mrvice. Sve je to praćeno gromoglasnom likvidacijom uloge države u vlasništvu. Uz to, naravno, sve je bilo “pokriveno” novim Zakonom o radu, na temelju kojega je pola milijuna radnika ostalo bez posla. Miriše li to na “zajednički zločinački pothvat”? Za to vrijeme, i dalje udobno smješteni i razmješteni eksperti stoje na usluzi novim gospodarima. Ima, dakle, ta “sramota” i “kriminalno neodgovorna vlast” i te kakav kontinuitet i prilično veliki koalicijski kapacitet. Ili kako se to već zove.
Hrvatska već više od dvadeset godina, bez glasa otpora, gradi kapitalizam. Ona je danas pljačkom osiromašena, zapuštena, nepravedna i neuređena država. To nezgrapno sklepano kapitalističko vozilo, sastavljeno od rezultata destrukcije, sa svima nama, kao putnicima u njemu, trenutno nije sposobno pomjeriti se ni naprijed, ni nazad.
Ali nije sposobno ni da stoji, niti da radi na mjestu. To je bio pravi i ostvareni cilj dosadašnje tranzicije. I onda su se svi, koji su za kapitalizam, ponovno sjetili države i zaboravili na pravednost tržišta. Država je zato bila primorana da, kao posvuda u svijetu, priskoči u pomoć kapitalizmu, ne misleći na putnike.
Od putnika-građana Hrvatske i preostalog radništva ne traži se ništa drugo nego da svojim daljnjim odricanjima prilože domoljubnu žrtvu državi, kako bi spasili uzdrmani kapitalizam.
Tko je dosad aplaudirao, ne može nekažnjeno i tek tako prestati. Poslije toga će Hrvatska, njezino radništvo i sveukupno stanovništvo biti ponovno na dnevnom redu. To “poslije”, da ponovimo, nemoguće je graditi na principima ideologije koja nas je dovela do ovoga što smo danas, a još manje s neposrednim i nekažnjenim akterima dosadašnjeg sunovrata.
A do tada će stari sindikalni slogan “Radu čast i vlast” sjati i dalje. Ne samo kao uspomena, već kao svjetionik.
