Rat je u čovjeku

Rat je u čovjeku

Taman kad smo pomislili da bi se svijet mogao vratiti u normalu, sve je opet otišlo k vragu!

Sredinom veljače napokon su počele padati brojke oboljelih od covida. Iako gospodarska covid kriza još nije skinula svoju masku, mogli smo se nadati da ipak vidimo svjetlo i izlazimo iz tunela u kojem smo proveli dugu zimu. Mogli smo se poveseliti da će s proljećem popustiti epidemiološke mjere, nadati se uspješnoj turističkoj sezoni, koja će vući daljnji gospodarski oporavak, obuzdavanju rasta cijena energenata, troškova života, inflacije. Mogli smo, ali ipak nismo.

Mjesecima je visio u zraku, a onda je i počeo. Rat u Ukrajini nadvio je nove tmurne oblake nad naše živote. Nisu još zacijelile ni naše rane, a sve tako podsjeća na rat u kojem su i na nas krenuli „da nas oslobode od nas samih“. Slike, koje svakog dana pristižu, zorno prikazuju sve strahote, a dron koji je pao u centar u Zagreba, namjerno ili ne, upozorava da sukob može eskalirati i svatko može biti meta. Zaista se osjećaš beznačajno kad razmišljaš da netko na drugom kraju svijeta pritiskom jednog gumba može izbrisati tebe i sve što voliš.

Istina, vjerojatno je moglo pametnije. Ima razloga koji sežu desetljećima unatrag, ali i unaprijed. No, rat je rat! To je najveće i najstarije zlo koje je čovjek stvorio. Ginu nevini, djeca, majke, starci. Ginu i vojnici, a i oni su do jučer bili samo sinovi i očevi, sve dok ih netko nije stavio u čizme i turnuo im pušku u ruke. Kažu da se u ratu ubijaju ljudi koji se ne poznaju i nikada nisu bili u svađi, a sve radi pojedinaca koji se dobro poznaju, a neće poginuti.

Rat u 21. stoljeću?

Kako je moguće da se to događa u 21. stoljeću? I to u Europi? Mnogi su zaprepašteni.

A kako ne bi bilo moguće? Jednako su se čudili ratu i u 20. stoljeću, vjerojatno i u 19. stoljeću, možda i u prvom. Što se točno u međuvremenu promijenilo? Ništa, osim oružja. Europa je k tome vjerojatno vodila više ratova od svih drugih kontinenata. Ljudska povijest, a svi smo je učili, to nije ništa drugo nego kronologija ratovanja i zločina. Povijest nastaje tako što sadašnjost postaje prošlošću. Tako će i ova gorka zbilja postati samo dio te povijesti.

Svaka generacija uvjeri sebe da živi u doba vječnog mira. Živi u zabludi, jer ljudski je rod vječito u ratu. Ljudi teško trpe razlike, a i dalje su toliko raznovrsni u narodnostima, jezicima, religijama, društvima. Mira neće biti dok svi ljudi ne nauče dijeliti, i to istinski. Zaista dijeliti, kako to upućuju sve religije. Ironija želi da se baš ta vjera i religija, koja izvorno uči dobru, najčešće koristi kao fitilj za ovu strašnu eksploziju nasilja.

Želja za pobjedom

Što čovjek ima više, to je manje spreman dijeliti. Ne samo to, on želi još više. Više novca, zlata, teritorija, strateških pozicija, plina, nafte, sirovina, mineralnih bogatstava, rada, tehnologija. Svega. Tako invazivna vrsta, kao što je današnji čovjek, nikada prije nije kročila kuglom zemaljskom.

Čovjek je rođeni pobjednik. On je ratovao s prirodom i drugim životinjama i sve ih je pobijedio. Kad mu to nije dosta, tad ratuje i sam sa sobom. Čovjek mora podčiniti drugoga. Uspjeh mjeri upravo po tome koliko se uzdignuo nad drugim, a mnogima je najslađe kada se popnu tako što su druge zgazili i potisnuli ih dolje. Jači želi satrati slabijega, kako bi postao još jači. Rat je samo najveći, najbrutalniji, ali i najdugovječniji timski sport ikada! Pobjednik uzima sve, a jao pobijeđenom! Svi to znaju i zato se bore do samoga kraja.

Ratuje se na različite načine. Često malobrojnija, ali jača strana pokušava podčiniti drugu. Nemojmo zaboraviti ni da se moćni još više boje za sebe, jer nema gore kletve od: „Da Bog da imao, pa nemao.“  Ne ratuje se samo da bi se nekog podjarmilo. Ratuje se i za slobodu! Mnogi civilizacijski napreci, mnoge osobne i društvene slobode, mnoga naša prava, rezultat su hrabre i ustrajne borbe naših predaka. Elite se ničeg ne boje kao revolucije, za njih nema strašnijeg nego kad narod osjeti svoju snagu.

Genocid nad hrvatskim radnikom

Jedina vrsta koja ratuje koliko i ljudi su mravi. Čovjek je mrav na dvije noge. Ima slične zakone u društvu, ratuje i radi kao mrav. Taj dvonožni mrav nema mira niti kad radi. I tu jedni žele podčiniti druge.

Nedavno je prikazana reportaža o prevelikoj učestalosti rada na određeno vrijeme, po čemu smo među najgorima u Europi. Sindikati upozoravaju na prevelik broj ugovora na određeno vrijeme i negativne učinke takvog rada. Iz Ministarstva rada potvrđuju da će pojačati zaštitu od zlouporaba kojima se ova iznimka pretvara u pravilo. Drugačiji, ipak umjeren nastup dolazi od dijela poslodavaca. No, iz njihovih novih tvrdokornijih krila pozivaju na totalnu fleksibilizaciju Zakona o radu i eliminaciju postojećih oblika zaštite radnog odnosa. Njima su radnici previše zaštićeni, jer kad im otkazuju, moraju imati razlog i dokazati ga. Željeli bi izbrisati ionako slabi štit da mogu zasuti svoje projektile po svim radnicima koji im nisu po volji. Zvuči li poznato?

Svaka grupa koja provodi silu nad drugom nastoji svoje postupke legalizirati pravnim, moralnim pa i znanstvenim razlozima. Ovome dijelu poslodavaca za sve ispadaju krivi radnici i Zakon o radu. Zatvaraju se oči pred genocidom koji se desetljećima događa nad hrvatskim radnikom. Prvo je desetke pa i stotine tisuća radnika eliminirano tako što su prikazani nepotrebnima. Zatvorene su tvornice u kojima su radili, a oni su jednostavno izbrisani i strpani da trunu u masovnoj mirovinskoj grobnici. Oni koji su ostali raditi, dvostruko su upregnuti tempom i dužinom rada.

Današnje pak iseljavanje naših radnika dijelu poslodavaca više ne predstavlja ni moralni problem, ako ih mogu zamijeniti s još jeftinijim strancima s drugog kraja svijeta. Sreća što crveni, žuti i crni mravi zasad rade puno slabije od naših bijelih. Kad nauče, i ti drugi mravi ionako migriraju u bogatije mravinjake centralne Europe. No, naš mravinjak bi mogao ostati nastanjen samo starim i onemoćalim mravima. Suh i prazan, zjapit će otvoren da ga zauzme neka druga kolonija. A rekli smo, mravi ratuju kao ljudi.

Ravnopravnost je temelj mira

Kako preživjeti, kako ostati normalan? Dok čekamo vječni mir i raj na zemlji o kojem su sanjali i svi prije nas, možda jednostavno trebamo prihvatiti činjenicu da je i rat sastavni dio naših života. Borba nikad ne prestaje, svaki dan bijemo neke nove bitke. Kad smo napadnuti, trebamo braniti svoju poziciju i svoja prava, kao što država brani teritorij. Nekad se valja i strateški povući, kako bismo, čim ojačamo, mogli ponovno vratiti izgubljeno. Pobjeda i poraz su lice i naličje iste medalje. Pobjedama idemo naprijed, a kroz poraze postajemo čvršći. Ionako ne vrijedimo onoliko koliko smo puta pali, nego onoliko koliko puta smo ustali.

Ne može čovjek ni stalno ratovati. Nakon svakog rata ipak dolazi vrijeme mira. Mir se čuva tako da sve strane međusobno razgovaraju, pokušavaju razumjeti jedna drugu, da se uvažavaju i budu ravnopravni partneri. Upravo podjednake pozicije i dijalog, to je jedna od temeljnih garancija širokog mira i blagostanja; u svijetu, u društvu, u obitelji, u radnom odnosu. Među ravnopravnima rijetko će jedni postati agresori, a drugi žrtve.

No, ni ravnopravnost nam neće netko samo dati. Moramo je izboriti i moramo je zadržati. Kaže se: Tko se ne bori za svoja prava, nije ih ni zaslužio!