Suočeni smo s time da snage u svijetu nisu dobro raspoređene – niti financijski, niti pozicijski. U Hrvatskoj je trenutno više od 315 tisuća nezaposlenih, dok s druge strane postoje ljudi na visokim pozicijama koji rade za plaće od 150 tisuća kuna mjesečno. Čak i u ovakvoj krizi! Umjesto da se novac rasporedi na način da se zaposle direktori koji će raditi za 30-50 tisuća kuna mjesečno, što je itekako puno, pa da ti isti zaposle nekoliko radnika koji će raditi za plaću od 3 tisuće kuna, tako da mogu prehraniti svoju obitelj, radije se otkazuje radnicima kako bi plaće ionako bogatih bile još veće.
Osim razlika u financijskom smislu, javljaju se i velike razlike u opsegu i težini nečijeg posla. Već je dobro poznato da je u dosta poduzeća ili privatnih firmi radnik onaj koji najviše potegne (a plaćen je najmanje), dok oni u upravi koji vuku glavne konce neke firme, jednostavno poberu sve „vrhnje“ (a naravno, plaćeni su najviše). Još je veći problem kad dvoje ljudi za isti posao dobiva različitu plaću, bez ikakvog objektivnog razloga.
Omjer pozicije i plaće često nije usuglašen i događa se da ljudi koji dobivaju najveće iznose zapravo rade najmanje. Kada se ujedno ljudi koji su na (pre)visokoj poziciji još hvale okolo svojim financijskim mogućnostima i granicama jer nisu svjesni života drugih ljudi ili ih jednostavno nije briga, dok drugi jedva smognu snage da otplate svoje kredite, dolazi do osjećaja velike frustriranosti. A tada osim do depresije, dolazi i do vrlo loših reakcija koje u krajnjem mogu dovesti do gubitka posla.
Onda kada osjetite da ste frustrirani stalno, odnosno da ste doslovno svaki dan proveden na poslu pod stresom toliko da nakon posla morate popiti najmanje jednu tabletu, vrijeme je da odustanete od promjena oko vas.
SMANJITE OČEKIVANJA PREMA DRUGIMA
Prestanite očekivati da će se ljudi oko vas promijeniti (ako vi ostajete duže na poslu, to ne znači da će i oni ostati), ne očekujte da će vas početi cijeniti oni koji dosad nisu i potrudite se da vam to prestane biti važno. Ne pretjerujte, smirite se i ne gledajte na sve crno. Rečenice poput: „Boli me briga“ ili „Neću se više s tim zamarat uopće“ najčešće nisu istina, jer ih inače ne bi imali potrebu izgovarati nego vas uistinu ne bi bilo briga
Ljudi oko vas nisu zli. Nisu SVI zli, naravno da ima i takvih, ali većina ljudi je zapravo samo sebična i misli na svoje interese. Odmaknite se od takvih, ne povjeravajte im se i ne očekujte od njih da će biti korektni; jer takvi nisu korektni niti prema vlastitoj obitelji pa zašto bi bili prema vama? Ako samo širite negativnu energiju oko sebe jer osjećate strah od zle okoline, navući ćete udaljenost i od kolega s kojima bi mogli izgraditi fenomenalne odnose i imati dobru podršku kad se sve zacrni. Postat ćete nepopularni, a steći ćete i image naporne osobe koja stalno prigovara.
REAKCIJE NA FRUSTRACIJE
Frustracije – znamo što su, jako dobro znamo kad su prisutne jer ih osjećamo, ali često ih nismo dovoljno svjesni. Često frustracije iskrivljuju stvarnost i zbog toga osoba nije uvijek svjesna onoga što se događa. Do frustracija često dolazi zbog nekog naglog stresora, zbog kojeg ljudi pribjegavaju ponašanjima koja im dotad nisu bila uobičajena i koja uopće nisu prikladna situaciji u kojoj se pojedinac trenutno nalazi, ali zbog toga što ne vidi alternativnu mogućnost, reagira pretjerano.
Javljaju se različite reakcije –
anksioznost
koja je najčešća emocija kao reakcija na neku prijeteću ili frustrirajuću situaciju. Neke reakcije s druge strane mogu biti korisne, tipa pojačavanje vlastitog napora sa svrhom postizanja željenog cilja, jer
prkos
je snažno oružje. Ako ni to ne pomogne, dobro je ako osoba svjesno počinje gledati postavljeni cilj na drugačiji način nego dosad. To je takozvana adaptivna reakcija.
Reakcije na frustraciju mogu biti i drugačije:
Agresija
– do nje dolazi kada nesvjesno pokušavamo nekome nanijeti psihičku ili fizičku bol. Uglavnom se javlja kao posljedica nesigurnosti ili straha, a može biti usmjerena na uzrok frustracije ili na čovjeka i ideju koji nemaju veze s uzrokom frustracije, ili ono najgore: agresija na samog sebe.
Povlačenje i maštanje
– osoba se povlači i mašta o uspjehu rješenja problema. To može biti nerealno i bezbolno (maštanje o dobitku na lotu/kladionici) ili pogubno (radnik sve manje surađuje i komunicira s kolegama, zapušta se). Ovo je vrlo kratkoročno rješenje koje vas ne može dugo tješiti niti držati zaštićenim.
Represija (potiskivanje)
– obrambeni ili psihološki mehanizmi pomoću kojeg se neuspjesi potiskuju u podsvijest, ali nažalost i dalje upravljaju našim ponašanjem. Primjer: i dalje smo negativno nastrojeni prema ljudima koji su nas nečime povrijedili ranije ili se i dalje postavljamo na „zadnje noge“ kad nas prozove netko tko nam već duže vrijeme nije među omiljenim kolegama, iz bilo kojeg razloga. Čak i ako pokušavamo sakriti tu nenaklonost, ona kad tad ispliva van i to se osjeća. Takve kolege ili šefove treba odbijati samo osmijehom i takvim radom da vam se za ništa ne može prigovoriti.
Kompenzacija
– nakon što osjetimo negativnu klimu ili nam se zareda nekoliko neuspješnih trenutaka i projekata, dolazi do nagle nemotiviranosti za rad. To dovodi do grešaka i naravno do loših rezultata na poslu. A onda se ujedno s time javlja i želja za radom na nečem drugom za što otprije znamo da smo dobri, neki naši neiskorišteni talenti, sportske aktivnosti, glazba….gdje te negativne emocije možemo pretočiti u nešto dobro i na kraju, financijski unosno.
Identifikacija (poistovjećivanje)
– trenutak kad se počnemo poistovjećivati s nekim osobama u kojima vidimo sebe, bilo to u poslovnom smislu ili bilo kojem drugom. Na taj način si pokušavamo olakšati vlastite neuspjehe „jer se to događa i drugima i to onima koji su nam u blizini“. Poistovjećivanje može biti i s nekim tragičnim likom iz filma ili knjige, samo što u jednom trenutku ipak se vraćamo u realnost koja nas podsjeća da mi ne živimo film.
Racionalizacija («razumno opravdanje»)
– da bismo olakšali svoj neuspjeh, nalazimo opravdanje koje nam se čini prihvatljivim, toliko da čak i sami povjerujemo u tu tvrdnju. U prijevodu: našu degradaciju na neko niže mjesto primjerice opravdamo time da nas šef ili šefica ne vole pa pripišemo recimo naše mane tome. Lijenost opravdavamo demotiviranošću, a neurotičnost odgovornošću. To dovodi i do projekcije našeg mišljenja na drugu osobu, u kojima se mi pravdamo kao da nije do nas nego nas ta osoba jednostavno ne voli i onda to i sebi i drugima pokušavamo tako objasniti. U čemu je problem? Što to ne pomaže i vrlo vjerojatno nas neće vratiti na staru poziciju i plaću.
Depresija
– nakon silnih konflikata i događaja, sve mora dovesti do traume. To se manifestira kao agresija, plač, vikanje, lupanje nogama, plakanje, histerija i na kraju apatija. Povlačimo sami sebe prema nazad i čeznemo za bivšim stanjem ili pozicijom, pa čak i ako nam trenutno objektivno nije loše, mi osjećamo da nam je gore nego što je ikad bilo. To se događa zbog fiksacije na to da smo na bilo koji način poniženi, odnosno degradirani.
Negacija (odricanje)
– u za sada opisanim mehanizmima ljudsko «ja» pokušava se obraniti od unutarnjih opasnosti, a ovdje se radi o psihičkoj obrani od izvanjskog ugrožavanja. Sastoji se u negiranju ili odbacivanju opasnosti, nepriznavanju ozbiljnosti situacije. U biti, to je bijeg od stvarnosti zbog nedostatka hrabrosti da se istini pogleda u oči. Ono označava blokiranje izvjesnih osjetilnih utisaka ili informacija iz vanjskog svijeta.
Rezignacija
– je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca čiji su ciljevi bili onemogućeni na bilo koji način. To je najveći poraz, jer je poraz nas samih. Do takvog stanja dolazi kada se na posao počinjemo dizati isključivo radi plaće i ničeg drugog. Kada nema tome čemu se na radnom mjestu veselimo osim kraju radnog vremena. Kad ne želimo više komunicirati s niti jednim kolegom, pa čak niti piti kavu na pauzi i kada svojeg šefa ili više ljudi doslovno više ne možemo podnijeti.
TREBA ZNATI I KADA ODUSTATI
Postoji ta jedna mazohistička potreba u čovjeku da ne prihvaća zadane uvjete, šefa ili kolege takvima kakvi jesu nego ih pokušava promijeniti. NEKADA SE TO JEDNOSTAVNO NE MOŽE! I to treba zaboraviti. Neki ljudi jednostavno ne žele raditi i uvijek će se na ovaj ili onaj način izvući od posla. Na vama je samo da napravite sve da to ne utječe na vas, što je puno lakše od toga da lijene ljude naučite marljivosti. Zar ne?
U cijelom tom procesu morate naučiti kontrolirati emocije i shvaćati da nije baš svaka optužba usmjerena protiv vas i da sigurno postoje ljudi koji cijene vaš rad i trud.
Frustracije zbog toga što vi iako ste fakultetski obrazovani i sposobni imate nisku plaću, a nečiji prijatelj/rođak/muž ima vaše tri plaće su … nepotrebne i ne koriste ničemu osim vašem živciranju. Ne možete to promijeniti jer se oko toga živcirate, radije razmišljajte gdje se još možete usmjeriti da bi vam donijelo više novca i veće financijsko zadovoljstvo. Ne pričajte stalno o tim ljudima koji na poslu imaju visoke plaće jer ćete samo puniti usta negativom a neće vam pomoći. Može još samo doći do njih pa ćete se zamjeriti nekoj osobi koja između ostalog, odlučuje i o vašoj plaći.
Ali ni nemojte šutjeti dugo o nečemu što vas proždire na poslu, jer na kraju to nikad nećete izustiti nigdje osim pred svojima kod kuće. A to je najgori izbor jer oni vam ne mogu pomoći a ne mogu vas ni do kraja shvatiti jer ne rade s vama, tako da je bolje reći sve to šefu i kolegama nego ne reći i oboljeti od živciranja. No ne budite ni krajnje negativni pred drugim kolegama, jer nitko ne voli mrgude. Radije pričajte o svemu što vas muči s vašim prijateljima, koji će vam moći reći pretjerujete li i vidite li stvari onako kakve zaista jesu.
Frustracije osim zbog velikih razlika u plaćama nastupaju i zbog nečijeg omalovažavanja vaše ličnosti. Nema opravdanja da to dopuštate i nema razloga da to dopuštate,
zauzmite se za sebe ali budite u tome pristojni i umjereni
, ne pokazujući ogorčenost čak i kada ju jako osjećate.
Kad sve to do kraja izanaliziramo, u pozadini je svugdje zapravo
strah.
Kad nam je udaren ego, u pozadini je strah da postoji netko bolji od nas tko će nas zamijeniti. Kad su nam udarene emocije opet se iza toga krije strah, zato što se pitamo kada će nas ta osoba ponovno povrijediti.
S frustracijama se lakše nositi ako:
– imate smisla za humor
– se posvetite još nečemu osim poslu a da u tome uživate
– se nadate da će biti bolje i niste pesimistični
– prestanete s emotivnim reakcijama (tipa plakanje na poslu)
– ugasite kritični glas u svojoj glavi
– promijenite neka vaša duboko ukorijenjena uvjerenja.
Sasvim je normalno da ćemo posustati u nečemu što dugo radimo, to se mora dogoditi. Stvar je emocionalne inteligencije kako ćemo tada reagirati, hoćemo li se ponijeti razmaženo kao dijete ili snažno i zrelo, prikladno nastaloj situaciji. Prihvatimo ono što nije u našoj domeni promjene i ne zavidimo drugima na njihovim životima. Ako nismo zadovoljni svojom plaćom, treba doći do svog šefa, s rezultatima koje ste postigli i zatražiti veće pravo. Ako se to ne uvaži a vi više ne možete raditi za tu plaću, stvarno je vrijeme za tražiti drugi posao. Puno događaja ovisi o našoj interpretaciji tih događaja, a nekad i očekivanja. Zato nemojte očekivati premalo od sebe, niti previše od drugih. I bit ćete puno sretnija osoba.
