U Zagrebu je u srpnju 2013. godine, objavljena knjiga „O nebu i o zemlji“, tiskana u Argentini 2010. godine, a nastala kao rezultat niza učenih, mudrih i otvorenih razgovora između dvojice vjerskih učitelja i višegodišnjih prijatelja. U njima kardinal Bergoglio, od 13. ožujka 2013. g. PAPA FRANJO, i RABIN SKORKA, u atmosferi iznimnog međusobnog razumijevanja i poštovanja, iznose svoja stajališta o najrazličitijim teološkim i svjetovnim pitanjima. Bog, vjera, globalizacija, fundamentalizam, Holokaust, ateizam, pobačaj, homoseksualnost, eutanazija – samo su neke od tema, o kojima u navedenoj knjizi raspravljaju novi poglavar Katoličke crkve i ugledni argentinski rabin.
Prenosimo ulomke iz njihovoga dijaloga.
O globalizaciji
BERGOGLIO: – Ako o globalizaciji razmišljamo kao o uniformiranju bilijarskih kugli u jednu istu boju, očito je da se na taj način gubi bogatstvo posebnosti svake kulture. Istinska globalizacija za kakvu se treba zalagati je poput poliedra: različite se kulture trebaju integrirati tako da svaka zadržava svoju osobitost, koja, na određeni način, obogaćuje druge.
SKORKA: – Kada razmišljam o globalizaciji, prvo mi padaju napamet njezine pozitivne strane. Primjerice, čini mi se dobrim što čovjek može otići u bilo koju zemlju i pritom se lako snaći u svakoj zračnoj luci, jer se svi koristimo istim oznakama. No teško mi je shvatiti kako, primjerice, američki glazbeni sastavi izazivaju tako veliko oduševljenje u Budimpešti. Zbog takvih su se fenomena pojavili pokreti koji naglašavaju vlastiti identitet, što se dogodilo i u židovstvu, u kršćanstvu i u islamu. Međunarodna suradnja među tvrtkama ne čini mi se lošom stvari, ali mislim da moraju postojati pravila koja će spriječiti da veliki dio društva pritom ne ostane materijalno zakinut. Dobro je da svijet međusobno surađuje, ali s određenim pravilima koja će spriječiti pojavu destruktivnog materijalizma. Mislim da treba postojati interakcija među narodima, u kojoj svaki narod zadržava svoj identitet i produbljuje ga. Mudar narod ima povjerenje u vlastito biće, promatra što radi drugi narod i može odlučiti sviđa li mu se to ili ne.
Ako čovjek vjeruje u vlastite vrijednosti, može ući u istinski dijalog s drugim. Tako ja shvaćam kulturnu globalizaciju. No kada unutar zemalja ne postoji povjerenje, kada one nemaju jasno određena pravila igre, kada ne postoji uvažavanje bližnjih, kada postoji eksploatacija čovjeka od strane drugoga čovjeka, događa se kretanje kapitala koje se otima svakoj kontroli, a kakvom svjedočimo u posljednje vrijeme.
BERGOGLIO: – Globalizacija koja uniformira, u svojoj je biti imperijalistička i stavlja u prvi plan liberalni kapitalizam, te nije humana. Na kraju krajeva, to je put prema porobljavanju naroda… Ovdje se često govori o stapanju
različitih rasa i narodnosti. Dobro je kad se o tome govori u poetskom smislu, no ako se pod stapanjem misli na brisanje naroda, tada nešto nije u redu: svaki narod mora zadržati vlastiti identitet i istodobno se skladno integrirati s drugima…
O novcu
BERGOGLIO: – Kršćanstvo jednako snažno osuđuje komunizam kao i divlji kapitalizam. Samo po sebi privatno vlasništvo je u redu, ali trebalo bi biti pravednije raspodijeljeno u društvu. Jedan od primjera koji očito govore o tome što se
danas događa jest odljev novca u inozemstvo. I novac ima domovinu, a svatko tko se obogati na industriji neke zemlje i iznese taj novac izvan njezinih granica, čini grijeh. Na taj način pokazuje da ne poštuje zemlju koja mu je omogućila bogatstvo i narod koji ga je svojim radom stvorio. Upravo zato mi pridajemo veliku važnost ideji duga društvu.
Često oni koji su nepošteno zaradili novac žele umiriti svoju savjest nekim dobrotvornim djelom. Ne prihvaćam to ako nisam siguran da će ta osoba promijeniti ponašanje i iskreno se pokajati. Ne želim da svojom donacijom netko pere svoju savjest i dalje nastavlja po starom. Novac uprljan krvlju ne smije se prihvatiti. Odnos religije i novca nikada nije bio jednostavan. Najgore što se može dogoditi čovjeku koji vodi neku vjersku zajednicu, bio on rabin, svećenik ili pastor, jest da živi dvostruki život.
O siromaštvu
SKORKA: – Religije imaju potpunu i apsolutnu obvezu boriti se protiv siromaštva. Jedna od osnovnih teza koja se pojavljuje u Svetim knjigama jest da svaka struktura društva, puka, naroda – a dodao bih i države – mora u sebi imati snažnu etičku komponentu i obvezu prema svim društvenim slojevima. Sva biblijska literatura koja govori o pravu na imovinu pokušava osigurati da nitko ne raspolaže prevelikim posjedima i da svaka obitelj ima jednu njivu kako bi preživjela, istodobno postavljajući pravila na koji način treba obrađivati zemlju da bi je se očuvalo. Svaka njiva, prema Tori, mora se obrađivati šest godina, a sedmu je treba ostaviti da se odmori i obnovi.
BERGOGLIO: – Nužno je što prije uključiti siromašne u društvenu zajednicu, ponuditi im obrazovanje, obrtničke škole, zanate. Na taj način oni mogu napredovati, izaći iz siromaštva. Ta je ideja prevladavala potkraj 19. stoljeća, kada je don Bosco osnivao škole za siromašne i okupljao ih u svom oratoriju. Don Bosco je smatrao kako ih nema smisla slati u gimnaziju jer im to neće koristiti u životu, pa je osnovao obrtničke škole. Nešto slično rade svećenici iz sirotinjskih četvrti Buenos Airesa, nastoje da mladi za jednu ili dvije godine izuče neki zanat koji će im promijeniti život: da postanu električari, grafičari, kuhari, krojači, švelje… Treba ih potaknuti da sami zarađuju svoj kruh. Siromašan čovjek je obespravljen i ponižen jer nema posla.
Trebalo je mnogo vremena da pojam socijalne pravde dobije svoje mjesto. Danas je on već svugdje prihvaćen. Kada čovjek čita Socijalni nauk Katoličke crkve, zapanji se koliko je u njemu osuda siromaštva i društvene nepravde, poput, na primjer, osude gospodarskog liberalizma. Svi misle da je Crkva protiv komunizma, ali jednako se protivi i sustavu gospodarskog, divljeg liberalizma. Takav sustav nije kršćanski, ne možemo ga prihvatiti. Moramo tražiti jednake mogućnosti i jednaka prava za sve, boriti se za socijalne olakšice, dostojanstvenu mirovinu, pravo na praznike, odmor i članstvo u sindikatima. Ne smije biti obespravljenih i – želim to naglasiti – nema gore obespravljenosti nego ne imati mogućnosti zaraditi za kruh, nemati dostojanstvo rada.
O starosti
SKORKA: – Danas je pitanje starosti poprimilo zabrinjavajuće razmjere, jer se u današnjoj kulturi na starije osobe gleda kao na teret kojega se treba riješiti, odbaciti ga. Umjesto da čovjek živi malo spokojnije, moderan život zahtijeva od njega da živi sve užurbanije. Nije u pitanju samo stjecanje materijalnih dobara, danas se neophodnima smatraju i aktivnosti poput sporta, vježbanja, putovanja, te drugih svakodnevnih obveza. Malo tko ima vremena posvetiti se starijim osobama. Teško nam je, jer primjećujemo da su starije osobe usamljene, bilo zato što više nemaju prijatelja ili zato što između njih i njihove djece postoji generacijski jaz, pa ne mogu uspostaviti pravi odnos. Stariji čovjek nije stvar, on je ljudsko biće koje treba zaštititi. Život je borba i vrlo je teško gledati one koji su se dostojanstveno borili cijeli život, kako svoje posljednje godine provode zastrašujuće usamljeni.
BERGOGLIO: – Prije smo u našem društvu govorili o tlačiteljima i potlačenima. S vremenom smo shvatili da ta kategorizacija nije dovoljna. Treba dodati kategoriju uključenih i isključenih. U današnjem okrutnom društvu očita je podjela između onih koji su uključeni i onih koji su višak. U ovoj konzumerističkoj, hedonističkoj, narcisoidnoj civilizaciji navikli smo razmišljati da postoje osobe koje treba odbaciti, a među njima su upravo starci.
Mlađi su prezaposleni i razmišljaju o tome kako bi starije članove obitelji trebalo smjestiti u starački dom. No mnogo puta ne radi se o radnim obvezama, nego o običnom egoizmu: starci su smetnja u kući, imaju loš miris. Na kraju ih spreme u starački dom, kao što se ljeti pospremi kaput u ormar.
No, postoje obitelji kojima ne preostaje ništa drugo nego da svoje roditelje, ili baku i djeda, smjeste u neku ustanovu, ali ih svaki vikend posjećuju ili ih vode k sebi, kako bi neko vrijeme proveli sa svojim najmilijima. To nije odbacivanje, baš suprotno: ti su ljudi prihvatili neizbježnu stvarnost. No vrlo često, kada posjećujem staračke domove, pitam starce o njihovoj djeci i oni mi kažu da ih ona ne posjećuju jer moraju raditi. Mnogi napuštaju one koji su ih stvorili i hranili. To me boli i plačem u sebi.
O fundamentalizmu
SKORKA: – Fundamentalizam je stav u kojem se sve tumači na jedan način i o tome se ne raspravlja. No ne treba ići ni u drugu krajnost, da se sve može tumačiti na način koji nam najviše odgovara. Potrebno je pronaći “zlatni put“.
BERGOGLIO: – Općenito, unutar religija se na fundamentaliste gleda kao na čudake. Postoji knjiga poznatog arabista Gillesa Kepela, s naslovom “Božja osveta.” U njoj autor daje prikaz islamskog fundamentalizma, no najprije govori o židovskom i kršćanskom fundamentalizmu. Iznosi relevantnu političku analizu o tome kako za raznih kriza – na primjer, za naftne krize sedamdesetih godina – dolazi do jačanja fundamentalizma. O tom fenomenu govori sa sociološkog aspekta. Polazeći od teorije psihologije mase, pronalazi određenu logiku i nalazi objašnjenja.
Nitko ne može proizvoljno drugome nametati neku istinu. Mi trebamo poučavati i poticati, a istinu će svatko izražavati na svoj način prema svome iskrenom osjećaju. A upravo to fundamentalizam prezire.
