Kako u dva mjeseca dobiti izgubljeno i izgubiti dobiveno, da se to može, pokazali su nam naši parlamentarni izbori 11. rujna. Na ovim izborima pokazalo se da mnogi naši građani glasuju i dalje za vođe. Jedni su se preko novog vođe u par tjedana digli iz pepela, a drugi, sa starim, uspjeli izgubiti dobiveno. Jedan se mnogima svidio, drugi nije. HDZ je učinio lukav potez. Postavio je Plenkovića, mnogima novog i nepoznatog čovjeka, bez opterećenja prošlosti. On djeluje učtivo, moderno i europski. Stavljen je maksimalno u prvi plan, pa je takav imidž dao cijeloj stranci, koja se ispod toga nije mogla mnogo promijeniti. Sastav viših tijela je gotovo jednak, a promjena na lokalnoj razini i članskoj bazi teško da je uopće i bilo. Tako je stranka s neizmjernim balastom, s konzervativnijim, često i nazadnijim stavovima o tome kamo će naše društvo, ispala moderna, europska i nositelj promjena. Čak je prošao i slogan “vjerodostojno”.
S druge strane, u SDP-u su imali obrnutu situaciju. Nakon afera, pada Vlade i svih neuspjeha koje je njihov protivnik imao u 2016. godini, jednostavno su trebali čekati, većinom šutjeti, ipak i ponuditi barem nešto novo. Ništa od toga nisu učinili. Milanović nije naučio zašutjeti. Suočavao se uporno sa svima, pa i s Plenkovićem i tako mu sam dao šansu da se dodatno afirmira. Potvrdio je i proširio svoju listu uvreda. S naše strane mu je neoprostivo to što je odavno zaboravio svoju prirodnu bazu – radnike. Kao socijaldemokrat trebao je razgovarati s radnicima o njihovim problemima i budućnosti. No, on je uporno pokušavao preoteti glasačko tijelo desnice, što je nemoguća misija. Naravno, mogao je razgovarati s braniteljima, ali za gafove u dodvoravanju prema njima, sam si je kriv. Svoju stranku uspio je prikazati kao nazadniju, iako ona to nije. Izgubio je glasove radnika, mladih, intelektualaca i nacionalnih manjina. Na kraju, ne možete zadržati “isti smjer”, ako on nije bio bogznašto i ako ste s njime izgubili prošle izbore. Čini se da su ovi izbori bili ipak više primjer – kako izgubiti pobjedu. Možda i jesmo takav mentalitet. Uza sve što smo uspjeli uprskati posljednjih desetljeća, pogledajmo i mnoge naše sportaše – znaju dobiti i izgubljene utakmice, ali su stručnjaci u tome kako izgubiti dobivene.
Političko recikliranje
Kao što pokazuje karikatura s naslovnice, imali smo veliko čišćenje. Kao u priči, puk je rekao svoje. Orašara više nema, nitko ga ne spominje. Valjda se preko velikog mora vratio u daleke zemlje sjevera proučavati tajne ljekovitih napitaka.
Tomislav je nestao, njega mnogi vjerojatno niti ne smiju spominjati. Moguće da je pošao sa svojom lejdi u konzultante crnog zlata. Osvetnik Zoro nije se uspio osvetiti, zato što se posvađao baš sa svima. Jednostavno se ne možete osvetiti tolikom broju. Razočaran što puk nije uvidio koliko je on, ustvari, dobar ispod svoje maske, on odlazi. Tri najjača čovjeka u državi preko ljeta su otišla. Završili su u reciklaži. Upravo tu je opasnost. Reciklaža je proizvodnja novih proizvoda, ali od starih materijala. Najjače stranke će reciklirati iz svojih starih kadrova nove vođe, to će učiniti iz starih materijala, na starim platformama, na starim postulatima. “Vjerodostojni” su već reciklirali, a “Narodni” su u procesu reciklaže. Teško možemo očekivati značajne promjene ako nam i ljevica i desnica u suštini ostaju iste, ako samo recikliraju. Može nas tješiti to što je i drugdje isto, čak i gore. U “najdemokratskijoj” zemlji na svijetu recikliraju političare ne samo iz stranaka, već i iz obitelji, pa imamo recikliranje u obitelj Kennedy, Bush, Clinton, a od čega je napravljen Trump teško je i pretpostaviti.
Recikliranje “duga” bankama
Kad su prodali banke, prodali su nas i našu državu. Koliko je to točno pokazuje tužba banaka protiv Republike Hrvatske zbog konverzije kredita u švicarskim francima. Tehnički ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač ovih dana je potvrdio da je stigla prva tužba protiv Hrvatske, te je kazao da će hrvatska strana pokušati iznaći rješenje s bankama, koje bi što manje opteretilo državni proračun, ali i zaštitilo građane koji su podigli te kredite, podsjetivši da se radi o mogućim potraživanjima oko 8 milijardi kuna.Banke traže “trošak, teret i naknadu gubitka”. Ne radi se ni o kakvom trošku, teretu, ni gubitku, već o svođenju nerazmjerne dobiti u razumne okvire. I sad bi im Hrvatska trebala platiti jer im nije dala da se njezinim građanima dalje guli koža. Opet recikliranje. Recikliranje “duga”. Zato što ne mogu više ostvariti nerazumni ekstraprofit na dijelu građana, banke žele reciklirati taj “dug” na državu, koja bi im to i mogla dozvoliti. A kako državu čine i financiraju građani, taj “dug” bi se ponovno reciklirao na njih. Sporazum o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) između SAD-a i EU trebao je sadržavati upravo ovakve katastrofalne principe u kojima multinacionalna kompanija može tužiti države, indirektno njezine građane, ukoliko zbog rasta određenih radno-pravnih standarda gubi planiranu dobit. Zasad je takvo ludilo ipak na čekanju.
I sami previše recikliramo
Istini za volju, pitanje je koliko smo se i mi sami spremni korjenito mijenjati. Nažalost, naša država se posljednjih godina samo reciklira, iz istog materijala ponovno proizvodi jedan isti ili u suštini sličan proizvod. To i jest svrha recikliranja, ali ono u lošim društvenim odnosima nije dobro, jer se u malo izmijenjenoj formi ponavljaju isti loši odnosi i obrasci. Prečesto i sami recikliramo sebe. To ponavljamo u prijateljstvu, obitelji, radnim odnosima, od odnosa prema nama samima, do društva i države. Često nismo spremni na prave promjene iz temelja, već recikliramo iste pogreške u pomalo izmijenjenim oblicima. Iako je pravo recikliranje ekološko, nažalost, iz plastike nikada nećemo dobiti zlato.
