U beskrajnom procesu povrata sindikalne imovine, koji traje od 1997., Državno odvjetništvo upisuje Republiku Hrvatsku na nekretnine sindikata. Pritom ne pravi razliku radi li se o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, ili o pojedinim nekretninama koje su oduvijek u vlasništvu sindikata i nisu trebale biti dio procesa uopće. Kolateralna žrtva 2016. postaje i Dom Sindikata grafičara u Zagrebu, kada sudsku trakavicu koju je država očigledno gubila, u samom finišu u njezinu korist preokreće Vrhovni sud. Kako bi se opravdao, naveo je da nije važno to što ovaj Sindikat kao vlasnik ima svoju nekretninu neprekidno od 1938., jer navodno prema ustavu iz 1974. nekoliko godina nije trebao biti njezin vlasnik, iako je čak i tada to bio.
Jedino rješenje je zakonsko
Time je postalo očito da će na sudu pravde biti poput kisika. Što je sud viši, sve je ima manje. Baš nitko više nema iluzija da se pitanje povrata sindikalne imovine može riješiti putem sudova. Upis Hrvatske na nekretnine sindikata je prvi korak procesa, koji je očito neizbježan. No ključan je drugi korak, da se te nekretnine vrate sindikatima odlukom Vlade, Hrvatskog sabora odnosno posebnim zakonom.
Zakonsko rješenje upravo se završava kroz radnu grupu Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i sindikalnih središnjica, te državnog odvjetništva i drugih institucija. Posljednjih par godina promijenilo se nekoliko ministara, ali proces se nastavlja, ima vrlo jasne konture i pri samom je kraju. Naš Sindikat ima vrlo aktivan angažman u ovim procesima ispred Nezavisnih hrvatskih sindikata.
Prijenos nekretnina u Fond
Rješenje je da sindikalne središnjice osnuju poseban Fond koji će raspolagati sindikalnom imovinom na koju se Republika Hrvatska upisala, a koju bi prenijela tom Fondu. Iz tog Fonda u daljnjem procesu bile bi izvršene konkretne podjele i raspolaganja odnosno prijenos vlasništva sindikalnim središnjicama i sindikatima. Sve to na temelju principa Sporazuma sindikalnih središnjica postignutog još 2010. godine.
Nekoliko nekretnina, konkretno njih tri uključivši i naš Dom, koje su bile u isključivom vlasništvu sindikata, trebale bi se od države vratiti direktno njihovim vlasnicima.
Sve manje nekretnina je preostalo
Vrijeme od dva i pol desetljeća dobrano je nagrizlo mnoge nekretnine. Popis od oko stotinu nekretnina revidiran je. Pokazalo se da oko pola nekretnina s tog popisa uopće nije pogodno za vraćanje. Radi se o pojedinačnim prostorijama u sklopu većih nekretnina koje nisu pogodne za prijenos u vlasništvo, ili su u međuvremenu došle u vlasništvo drugih subjekata, često lokalne samouprave. Dio nekretnina je doslovce propao i neupotrebljiv je.
Stoga na listi realno ostaje pedesetak i manje nekretnina koje se mogu unijeti u Fond, ali i od njih samo jedan dio zaista ima značajniju uporabnu vrijednost. Ni od ovog broja vjerojatno neće biti moguće vratiti sve nekretnine, pa bi se dio njih ostavilo za nastavak procesa. Važno je u prvom koraku vratiti sve nekretnine za koje je to sada moguće. Iznimka su spomenute tri nekretnine koje treba vratiti njihovim izvornim vlasnicima i prije ovog procesa, a u među koje spada i naš Dom.
Iako se čini da bi se sve moglo definirati i riješiti do kraja godine, otvaraju se određene pukotine dogovora na sindikalnoj strani. Sve otvorenije se iznosi prijedlog jedne središnjice da se važna nekretnina u postupku povrata ne unosi u Fond nego ostavi u njezinom vlasništvu, uz dosta otvorenih pitanja kako bi se ona dalje tretirala.
Vrijeme nagriza cijeli proces
Vrijeme dobrano nagriza i sam proces povratka. S obzirom na to da je prošlo već dva i pol desetljeća, sve manje je onih koji se uopće sjećaju stvarnog stanja, konkretnih nekretnina i razloga zašto se one moraju vratiti. Priznajmo i da je jedan od razloga zašto društvene nekretnine nisu odmah vraćene činjenica da se sindikati nisu uspjeli te davne 1997. dogovoriti u dodijeljenom im roku od 180 dana. Nakon toga je stupila havarija s upisima Republike Hrvatske na sve nekretnine koje su korištene, pa i na par onih koje su bile u vlasništvu i nije ih se smjelo dirati.
Sindikati ne smiju propustiti ovu priliku, jer proces je pri samom kraju i postoji dobra volja na strani države. Ako propadne i ovaj put, pitanje je hoće li na kraju uopće ostati išta za povrat. Slaba će nam biti utjeha ako ćemo u svemu proći kao kolateralna žrtva drugih koji se u tri desetljeća nikako nisu uspjeli dogovoriti.
