U drugom krugu predsjedničkih izbora, 11. siječnja 2015. godine, voljom većine građana Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović postaje prva hrvatska predsjednica. U toj izbornoj noći, dosadašnji predsjednik Ivo Josipović nije uspio osvojiti drugi mandat na čelu države.
Nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske ostaje dvojba hoće li prva predsjednica nastojati provesti u djelo politički plan koji je promovirala tijekom kampanje, ili će biti samo eksponat stranke čiji je bila predsjednički kandidat. Nadajmo se prvoj opciji.
Bez konkretnih izvršnih ovlasti!
Unatoč formalnom nedostatku konkretnih izvršnih ovlasti predsjednika, s ekonomskog aspekta gledano, može dosta toga poduzeti. U skladu sa svojim predizbornim parolama, političkim angažmanom može raditi na zajedništvu bitnih društvenih i političkih struktura u državi te nametnuti nekoliko ključnih tema oko kojih bi valjalo postići društveni konsenzus. Sve, naravno, s ciljem gospodarskog oporavka zemlje.
Okupiti političku elitu i privoljeti ih na dogovor!
Hrvatskoj je potreban politički konsenzus o regionalnom preustroju. Nijedna stranka iz pragmatičnih razloga nije spremna otvoriti to pitanje, a bez napuštanja regionalnog ustroja u kojem polovica jedinica lokalne samouprave nije ekonomski održiva, Hrvatska teško može izaći iz krize. Dužnost je predsjednice da okupi političku elitu i privoli ih na dogovor.
Važna zadaća predsjednice trebala bi biti pokretanje rasprave o reformi državne uprave. Svjesni smo da imamo prekobrojnu, loše organiziranu i skupu, a neefikasnu državnu birokraciju, ali, opet iz pragmatičnih razloga, nijedna politička opcija nije spremna dirnuti u to gnijezdo.
Izuzetno važno područje koje bi nova predsjednica Republike trebala potaknuti jest široko okupljanje uspješnih poduzetnika i ekonomista s ciljem izrade analize ekonomskog stanja s ponuđenim rješenjima poticanja rasta. To znači da bi trebalo izraditi neku vrstu gospodarskog programa koji bi podržali svi bitni politički faktori.
Neplaćanje računa je hrvatska bolest?
Nelikvidnost. Običnim rječnikom, to je stanje kad se ne može likvidno, tekuće plaćati u rokovima. Naravno, novčano. Novac se, naime, sve češće nužno ne podrazumijeva kao sredstvo plaćanja. Normalna nelikvidnost postoji svuda, ali hrvatsko gospodarstvo ovdje čak obara rekorde. Neplaćanje računa je hrvatska bolest. To se ne događa u drugim zemljama koje su prošle ili prolaze recesiju. Kod nas kasne s plaćanjem veliki, srednji i mali. Kasne oni kojima nedostaje novac i oni koji novac imaju. Neki samo beskamatno kasne, a neki na kraju idu u predstečaj ili stečaj. Samo mi imamo zadužnice radi blokade – svih računa.
Samo mi
Samo mi imamo posebne prekršajne kazne za kašnjenje čak do jedan milijun kuna. Mi smo uveli prema direktivi Europske unije i dodatnih 40 eura na kašnjenje (što nitko ne primjenjuje). Mi smo ograničili slobodnu volju poduzetnicima kako bi ugovarali rok plaćanja na 60 dana. Mi smo objavili registre poreznih dužnika i poslodavaca dužnika. Mi smo uveli masovno restrukturiranje (lijep naziv za predstečaj) i uveli ga čak kao obvezu. Sve smo to napravili da bismo uveli disciplinu u plaćanju. Jesmo li uspjeli uvesti disciplinu i riješiti nelikvidnost? Ne. I dalje imamo isti problem – nelikvidnost.
