Prije nekoliko dana proslavili smo 25 godina od priznanja Hrvatske kao neovisne države. Zaboravljamo, ali mnogima je to zaista bio vrlo značajan i emotivan trenutak. No, danas, 25 godina kasnije, vidimo da jedan akt, jedna odluka ne čini državu, a posljednje peripetije oko ponovne kupnje INA-e za koju bi se pak prodala 1/4 HEP-a, navodi nas na generalno pitanje koje je presudno za razvoj i status svake države: Kakvi smo mi to gospodari uopće? Gledajući posljednja dva i pol desetljeća, odgovor je, nažalost, očit. Loši.
Kad vozimo kroz druge zemlje, pa čak i kroz pojedine regije naše zemlje, kratak pogled kroz prozor na šume, polja, ulice i okućnice daje nam odgovor gdje su dobri gospodari. Kraj ne mora biti bogat, ali vidi se je li održavan ili zapušten, kakvi su mu gospodari. „Gospodar“ je vlasnik imanja, vladar, onaj čije je što ili koji se za što brine. U pravu čak postoji i pojam „pažnje dobrog gospodara“. Dobar gospodar bio bi onaj koji brine o svojoj imovini, čuva ju, održava, uvećava njezinu vrijednost, tamo gdje je moguće stječe koristi od nje, ali tako da ju ne uništi. Odnosimo li se mi tako prema našoj zemlji, onome što smo dobili u nasljeđe i onome što trebamo ostaviti svojoj djeci? Važno je biti dobar gospodar, jer se bogatstvo države, naroda i njegov standard ne stječe preko noći. Ono se stvara, održava i oplemenjuje generacijama. Loši gospodari, kao „sin razmetni“ u kratkom roku upropaste sve što su generacije prije njih stvarale i, evo nas na početku.
Od tuđe nećemo, svoje ne damo,
do tuđe želimo, svoje dijelimo
Stoljeća vladavine drugih, u šarolikoj povijesti našeg malog naroda smještenog baš na tromeđi svjetskih civilizacija, ostavilo je traga. Iako nas mnogi nisu pokorili, tragove koje su nam ostavili drugi vladari i gospodari, stojećima ne možemo izbrisati. I danas koristimo ceste i pruge koje su drugi zacrtali, u šumama i gorama nalazimo tragove revnijeg gospodarenja drugih ranije od nas samih sada, a dičimo se povijesnim jezgrama i zgradama koje su nam često drugi osmislili.
Nakon više stoljeća dosanjali smo svoju neovisnu državu. Baš samo našu! Ali sada kad ju imamo, ne znamo što ćemo s njom. Umjesto da ju skrbimo kao dobri gospodari, naši demokratski vlastodršci najradije bi radi kratkoročnog komfora sve prodali. Imaju mentalni sklop osobe koja naslijedi stan, brzo ga proda, rasprčka novac na malo luksuza, završi u podstanarima i onda plače. To su u dva i pol desetljeća naši učinili našoj državi i građanima.
„Svoj na svome“ jasno govori sve, a u vremenima koja, priznajmo, nisu bila baš potpuno mračna, govorilo se „tuđe nećemo, svoje ne damo“ (valjda još od „Trst je naš“). Onda smo krajem osamdesetih gledali blještavilo zapada, bili željni njegovog šarenila, više njegove ambalaže nego sadržaja, da bi početkom devedesetih povjerovali kako ćemo biti „nova Švicarska“. Bili smo toliko željni tuđeg da smo podcijenili sve što je bilo naše, a to činimo i danas.
Tako smo od „tuđe nećemo, svoje ne damo“, što je ustvari parola svakog dobrog gospodara koji gleda kako čuvati svoje i ne zazire stalno u tuđe dvorište, došli do „tuđe želimo, svoje dijelimo“, što je ogledalo nas kao lošeg gospodara koji stalno zazire u tuđe dvorište dok mu sve njegovo propada. Dok mi želimo tuđe, ne cijenimo svoje, a tuđinci uzimaju s pladnja sve što im nudimo; od banaka, najjačih poduzeća, nekretnina, kamata za javni dug, do našeg rada. Sve više smo „svoji na tuđem“. No mi nastavljamo pa dalje gledamo kako podijeliti preostala poduzeća, radnike, zdravstvo, školstvo, autoceste, prirodne resurse, polja, šume, vodu – sve. Što će nam uopće država ako ne znamo što s njom?
Kupuje li se INA, ili se prodaje HEP?
Društveno je postalo državno, da bi iz državnog postalo privatno, a privatizacija kao dobro osmišljen proces pljačke naših bogatstava još nije završena, što vidimo na primjeru INA-e i HEP-a. Desetljeće prije dionica INA-e bila je zlata vrijedna, kao i Plive, HT-a i drugih, a to je našima, naravno, bio pokazatelj da obiteljsko zlato valja prodati. I prodana je. Je li Sanader pritom uzeo mito ili nije, ustvari je periferno. Nije on sam prodao INA-u. Sve je to samo dio lanca lošeg gospodarenja i rasprodaje nacionalnog blaga kako bi vladajući kratkoročno osigurali svoje pozicije. Sada se ljutimo na Mađare jer nisu upravljali INA-om kako su obećali. Oni su u korist svoje tvrtke zapostavljali našu. Ma, zamisli ti to! Čemu se čudimo? Kad prodaš svoje drugom, zar si toliko glup da očekuješ kako će on i dalje voditi računa o tvojim interesima, ili ipak svojim? Naravno da Mađari zapostavljaju INA-u, a dižu MOL. Pa zato su ju i kupili! Naravno da strane banke gule naše građane dvostruko većim kamatama nego u svojim zemljama, naravno da Deutsche telekom koristi našu infrastrukturu, diže dobit i otpušta naše radnike. Nemojmo se zavaravati. Sve što prodamo više nije podređeno našim interesima, nego stranim! Dobar gospodar vodi računa o svojim interesima, a ne interesima prethodnog vlasnika. Jedino bi valjda mi bili toliko ludi da razvijamo druge zemlje (nažalost, imamo takvih primjera).
I tako smo jeftino prodali INA-u da bismo je devastiranu skupo otkupljivali natrag, i to cijelu. Činjenica da se o ovome raspravljalo za vrijeme blagdana upućuje na loše namjere, jer je to idealno vrijeme za takve odluke. Mi idemo dalje pa bi sada prodali jeftino opet ono što sada vrijedi – HEP. Pravo pitanje je: Kupuje li se natrag INA, ili je to samo poticaj i opravdanje da se proda HEP? Hoćemo li za par godina ponovno gledati novu aferu o nečijem mitu, dok nam se bude ledila krv u žilama kad vidimo račun za struju, a možda struje neće biti zbog zapuštene infrastrukture ili izvoza vanjskom vlasniku? Moguće da je na HEP bacio oko i netko iznutra, jer rijetko kada se može uopće kupiti takvo što. Hoćemo li za par godina ponovno natrag kupovati HEP, a za to prodavati otoke, vodu, šume ili možda već vlastitu djecu i nerođene unuke?
Ako ćemo i dalje tako, onda ni nismo ni za što drugo nego da nam tuđin gospodari.
