Upravo smo dodali 20 godina na 2000. Prošle su brže od očekivanog, a različito su utjecale na radne odnose. Proživjeli smo privatizaciju i deindustrijalizaciju, viškove i otkazivanja, fleksibilizaciju, pa nas je potom poput malja udarila gospodarska kriza, a na kraju smo ušli u oporavak i nadamo se napretku. Odnos prema radniku nije napredovao, čak se u previše primjera i pogoršavao. No, Hrvatska se prazni. Ljudi odlaze, traže bolji posao, bolji život, bolju zemlju. Stoga ova 2020. mora biti: Godina borbe za radnika.
Posla ima, ali sad nema radnika
Za vrijeme krize mnogi poslodavci, izrazito i u grafičkoj branši, borili su se za poslove. Prazni kapaciteti kupljeni većinom na kredit, tjerali su ih na to. Nisu birali sredstva, spuštali su cijene, kratili rokove i otimali se za klijente. Uz negativne trendove, prinosi su pali, profiti su pali, dobit je padala. Gdje je bilo najlakše nadoknaditi razliku? Na radnicima. Nedovoljnim razvojem ili čak smanjenjem plaća, povećanjem tempa rada, udarom radnog vremena i rasporeda na slobodno vrijeme, pritiscima, čak i prijetnjama. Tako su se dva desetljeća razvijali radni odnosi u većem dijelu naše zemlje. I što se dogodilo? Borba za poslove je završena, posla danas ima, ali nema radnika. U međuvremenu su oni potražili bolje uvjete drugdje, u drugoj branši, u drugoj zemlji.
Ponavljajući godinama da su radnici problem, a poslodavci i investicije jedino rješenje, napokon smo od „zemlje radnika“ preko „zemlje neradnika“ došli do „zemlje bez radnika“, a poslodavac bez radnika je ništa, niti ga treba. Ostajemo li bez radnika, ostajemo i bez građana, ostajemo bez ove zemlje.
Uvoz radnika nije rješenje
Pred nama je ne samo godina, već desetljeće borbe za radnika. No, u različitim glavama njezin koncept je različit. On je pogrešan ako su njegovi osnovni alati međusobno otimanje domaćih radnika, uvoz stranih te rušenje socijalne države pod paskom veće konkurentnosti. Kako su se otimali za poslove, tako se mnogi poslodavci danas otimaju za radnicima. Uz zapuštanje odnosa prema vlastitim radnicima, čestu devastaciju struke i znanja, rezanja spona lojalnosti radnika s poduzećem, mnogi danas te probleme rješavaju internim dogovorima, ili tako da doslovce za nekoliko stotina kuna zadržavaju ili otimaju radnike. No, svi spoznaju da odlazak iskusnog, dobrog i lojalnog radnika sve teže nadoknađuju novim kadrovima koji samo protutnje kroz tvrtku. Poslodavci su dugo zazivali što veću fluktuaciju radnika, a sad, kad su je dobili, vidimo koliko je pogubna. Cijele djelatnosti se prazne, a prazni se i Hrvatska.
Razlika u plaćama razvijene Europe u odnosu na širok pojas zemalja oko nje, tolika je da poput gravitacije privlači radnike u svoje središte. To lukava Europa dobro zna i koristi. Najavljeno ukidanje svih kvota za uvoz strane radne snage priznanje je našeg poraza. Otvoreno se poručuje da nisu važni naši radnici, niti naši građani. Važan je samo profit, bez obzira na to tko će ga ostvariti. Širom otvaramo naša već otvorena vrata Europi, guramo joj naše ljude koji su obrazovani, svjetonazorski joj bliži te pogodniji za brzu asimilaciju.
Koliko god ksenofobno zvučalo, činjenica je da mi nismo kozmopolitsko društvo. Stalno se ističu upravo suprotne poruke podgrijane otvorenim nacionalizmom. I kako ćemo mi takvi sada uvoziti radnike iz Azije, Afrike ili s Bliskog istoka. Jesmo li spremni mijenjati svoju sliku, mijenjati naš identitet, ono čime smo se dičili, zbog čega su naši ljudi ginuli ne tako davno, ali i stoljećima ranije? Jesmo li se uopće pripremili za to? Ne možemo samo uvesti strane građane bez prethodnih sigurnosnih, obrazovnih, stambenih i prilagodbenih uvjeta. Pa nije to stoka koju ćemo tek pustiti na naše pašnjake da ovdje tumara. Hoćemo li učiniti ono što jedino znamo – od drugih prepisati propise i pustiti praksi da ih ne izvršava.
Ako će ova borba biti borba profita za bilo kojeg radnika, bez obzira na to tko je on, loše nam se piše. Nemojmo se ni čuditi. Banke su nam strane, mnoge tvrtke su u stranom vlasništvu, te uz mnoge domaće „investitore“ koji vide samo vlastitu korist, ne može ni biti drugačije. Vika političara o demografiji, nacionalizmu i ostale parole neće pomoći.
Borba za našeg radnika
Prava borba za našeg čovjeka znači promjenu pristupa prema njemu. Ona i on moraju biti stavljeni na prvo mjesto. Ona i on ne mogu ostati obična roba i sredstvo za profit.
Naravno da treba raditi savjesno i pošteno, no za svoj rad mora se biti pravedno plaćen. Plaće treba približiti razvijenoj Europi, do te mjere da razlika više ne bude toliko očigledna i privlačna. Cijene i troškovi života pritom i nisu ključni, jer svi traže posao upravo u skupim zemljama, a prevelika razlika u standardu opet potiče sezonski rad u inozemstvu s računicom boljeg života za vrijeme povratka. Plaće unutar poduzeća moraju biti pravedne, objektivne i sustavne, bez nepravednih razlika, posebno za jednak rad.
Sigurnost radnog mjesta i rješavanje stambenog pitanja vrlo je važan aspekt. Ako netko ima stalan posao i prihvatljivo stambeno zbrinjavanje, puno teže će pakirati kofere. Ako netko stalno radi na određeno vrijeme, nesigurno i kratkoročno, logično je da će tražiti da takav rad bude što bolje plaćen, a može ga naći već u našem susjedstvu.
Važan je odnos prema čovjeku. Zar nije tužno čuti da se prema našim ljudima bolje odnose poslodavci u inozemstvu nego oni kod kuće? Važno je i to da radnik zna koje je njegovo radno vrijeme, da njegovo slobodno vrijeme i obiteljski život ne trpe neizvjesnost, kao i da tempo koji mu se nameće ne prelazi propisane ni razumne okvire. Fleksibilnost se treba obostrano iskazati i naspram radnika.
Puno treba mijenjati i nije lako sve postići. Najvažnije jest promijeniti mentalni sklop, naći drugi pristup i ne krenuti pogrešnim putem. Budemo li uvozom jeftinih radnika, socijalnim dampingom i srozavanjem uvjeta rada davali poruku vlastitim građanima da nisu važni, da su zamjenjivi, nećemo daleko stići. Ili ćemo stići baš predaleko, možemo svi završiti rasuti u bijelom svijetu, a ovu zemlju ostaviti drugima. Ima nas samo 4 milijuna, svakim danom i sve manje. Europa ne postaje mlađa, njoj treba i ovo malo mladosti koje još imamo. A gdje ćemo je mi naći kad nam ode?
Stoga, borba za radnika mora biti borba za našeg radnika.
