Živjeti i raditi u Europskoj uniji nekima predstavlja san, te se trude svim sredstvima, uključujući i prevare, domoći bilo koje zemlje članice EU. No, živjeti i raditi u EU, unatoč dugotrajnim pregovorima za ulazak i usklađivanju zakonodavstva pojedine zemlje pristupnice s pravnom stečevinom EU, ne znači da će u svim zemljama članicama EU radnici i sindikati imati ista prava i iste mogućnosti. Razlike su velike, a ponekad se čine i paradoksalne.
Što mogu sindikati u Njemačkoj, ne mogu u Hrvatskoj
Gotovo u isto vrijeme, pregovarali su metalci u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Razlika je u tome što su se u Njemačkoj, u najrazvijenijoj pokrajini Baden-Württemberg (automobilska industrija), vodili pregovori za sklapanje Kolektivnog ugovora u kojemu je Sindikat metalske i elektromehaničke industrije, IG Metal, tražio povećanje plaća za 6% i skraćenje radnog tjedna na 28 sati za neke, specifične kategorije radnika. S druge strane, krajem siječnja 2018. godine su u Hrvatskoj granski sindikati metalaca pokrenuli postupak za spas Uljanika od stečaja i isplatu dospjelih, a neisplaćenih plaća. Dakle, radilo se o sindikalnoj borbi za opstanak radnih mjesta i golu egzistenciju. O povećanju plaća i skraćivanju radnog tjedna u Hrvatskoj, u metalskoj industriji i brodogradnji još se ne može niti pregovarati.
No, čelnici sindikata IG Metala su nakon šest krugova pregovora, koji nisu rezultirali sklapanjem kolektivnog ugovora, procijenili da je došlo vrijeme za sindikalni pritisak, te su najavili i proveli 24-satni štrajk upozorenja. U tom štrajku upozorenja sudjelovao je veliki broj članova sindikata svih najvećih poduzeća autoindustrije te je poslodavcima u toj grani industrije za 24 sata štrajka nanesena ogromna materijalna štetu. Dovoljna da pozovu sindikat za stol i pristanu na većinu njihovih zahtjeva. No, uspjeli su povećati plaće u prosjeku za 4,3 % i smanjiti radni tjedan na 28 sati za najosjetljivije skupine radnika. Konačno, 7. veljače 2018. godine ponosno su objavili uspjeh koji su postigli sklapanjem kolektivnog ugovora na tri godine, a koji je IG-Metal ocijenio kao najveći sindikalni uspjeh nakon 1984. godine, kada su uspjeli smanjiti broj sati radnog tjedna sa 40 na 35 sati.
Iako se radi o sindikalnoj borbi u dvije zemlje članice EU, ni sredstva borbe niti uspjesi sindikata nisu ni približno isti. Iako sindikat IG-Metal broji 2,27 milijuna članova, što predstavlja ogromnu snagu, jasno je da samo snaga sindikata nije utjecala na popuštanje poslodavaca. Razlog za popuštanje poslodavaca bio je u tome što je IG-Metal ključ stabilnosti njemačke proizvodnje, a autoindustrija Njemačke je među najjačima u Europi.
U Puli su za stol s drugom stranom sjela tri sindikalna čelnika, koja su, nakon prihvaćanja jamstva države za kredit Uljaniku, na kraju, najavljeni štrajk stavili u mirovanje zbog objektivnih okolnosti, te su time izazvali prosvjede nezadovoljne grupe radnika usmjerene na njih, a ne na poslodavca.
Dvije zemlje koje dijele vrijednosti EU, dva paradoksalna načina postupanja sindikata.
Državna intervencija u kolektivno pregovaranje
U opisanom slučaju kolektivnog pregovaranja u šest krugova gdje je na sindikalnoj strani bio IG-Metal, a na drugoj poslodavci metalne industrije, nikome ne bi ni palo napamet da se miješa u pregovore dvije strane, a kamoli da imenuje razna povjerenstva koja će propitivati snagu jedne ili druge strane za kolektivno pregovaranje. U industrijskim demokracijama postoje jasni kriteriji za snagu sindikata i njih su svjesni svi akteri. Upravo zbog toga sindikati su u stanju sami razriješiti svoje odnose, znajući da će to za njihove članove biti najbolje. Država se ne uključuje i ne miješa u odnose poslodavaca i sindikata. Nema zakonodavstva kojim se na umjetan način uređuje reprezentativnost za kolektivno pregovaranje udruga poslodavaca i sindikata. Ona se potvrđuje i dokazuje u praksi kroz kolektivne ugovore, a u pregovore su indirektno uključeni svi, do jednog člana sindikata. Ne postoji sindikalna elita koja „pregovara i bori se za interese članova“. Sindikat čine svi članovi i tako nastupaju. To im daje snagu i vjeru, a ne zakoni koje prizivaju od države. No, tu također postoji sindikalni paradoks. U Hrvatskoj je put do „dokazivanja“ sposobnosti sindikata za kolektivno pregovaranje vrlo dug, težak i neizvjestan. Kao prepreka na putu ne stoje poslodavci nego odredbe Zakona koje uvode novo tijelo koje odlučuje o reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje kada se sindikati ne mogu dogovoriti. A sve više je vidljivo da se gotovo nikada ne mogu dogovoriti. To tijelo je Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje. Protiv rješenja koje ono donosi (na temelju ovlaštenja utvrđenih Zakonom), nezadovoljni sindikat koji je sudjelovao u postupku utvrđivanja reprezentativnosti ima pravo pokrenuti upravni spor na Upravnom sudu. Nova praksa pokazuje da to ujedno znači i odgodu kolektivnog pregovaranja na neodređeno vrijeme dok sud ne odluči.
Državni intervencionizam u kolektivno pregovaranje nije odraz industrijske demokracije, nego kratkovidnosti sindikata koji na to pristaju. U tome, nažalost, sindikatima u Hrvatskoj ne može pomoći iskustvo demokratskih sindikata u zemljama članicama EU, već svoj put trebaju sami trasirati. Pri tome treba imati na umu da je svaki član sindikata bitan i da ima svoje mjesto i ulogu u ostvarivanju sindikalnih ciljeva. Ako se i nadalje nastavi praksa međusindikalne borbe umjesto sindikalnog zajedništva protiv druge, moćne strane, sindikati će doživjeti još jedno samouništenje za koje će sami biti krivi. Scenarij sindikalnog paradoksa, nažalost, već predugo traje.
