Sindikati i politika (2) – Ima li izlaza za zaposlene i sindikate

Sindikati i politika (2) – Ima li izlaza za zaposlene i sindikate

Suvremeno stanje industrijskih odnosa u Hrvatskoj i velikim dijelom u drugim zemljama u tranziciji ima šest svojih temeljnih karakteristika: 1. sindikalni pluralizam, koji nije koordiniran; 2. sve manja stopa sindikaliziranosti; 3. sve više poduzeća bez sindikata; 4. sve restriktivnije radno zakonodavstvo, uključivo i norme kojima se uređuje djelovanje sindikata; 5. istodobno, u velikom dijelu tranzicijskih zemalja, odsustvo relevantnih poslodavačkih organizacija i, posljedično, 6. nedovoljno razvijen i sa strane vlasnika (uglavnom političke) moći dezavuiran socijalni dijalog.

Nakon svega narečenog, logično se otvara pitanje, postoji li u ovakvoj situaciji izlazna strategija za sindikate? Iz stanja neravnoteže moći, zaposleni i sindikati mogu izaći samo ako uspješno rekombiniraju šest raspoloživih strategija djelovanja.

Redizajniranje imidža Sindikata

Prvo, internu čini intenzivan proces socijalnog učenja i znatnog uvećanja socijalnog kapitala, kao i nužno moderniziranje, primjereno konfliktnom partnerstvu s državom i poslodavcima, i svakako odgovarajuće redizajniranje imidža sindikata;

Drugo, spremnost sindikata na uvođenje fer pravila igre u međusobnoj i zajedničkoj kompetenciji za podršku zaposlenih i građana, kao i akcijsku efektivnu suradnju oko vitalnih zajedničkih interesa;

Treće, optimalno, strateški promišljeno i „isplativo“ korištenje štrajkova, prosvjeda i drugih oblika građanskog neposluha;

Četvrto, maksimalno moguća suradnja s drugim socijalnim akterima i organiziranje prosindikalnih kampanja u medijima i javnosti;

Peto, kontinuirano sudioništvo u kolektivnom pregovaranju i tripartitnom socijalnom dijalogu;

Šesto, perifernu, dopunsku i korektivnu stratešku opciju čine različiti oblici političkog lobiranja i participacije Sindikata u politici u svezi s pitanjima oko kojih nema suglasnosti među građanima i zaposlenima.
Misija Sindikata

Osnovna i trajna misija Sindikata sadržana je u promociji i zaštiti individualnih prava prema osnovi rada, ali i četiri grupe kolektivnih prava zaposlenih: prava na slobodno i, u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke, autonomno sindikalno udruživanje, kao i prava na štrajk, kolektivno pregovaranje i participaciju u odlučivanju o uvjetima rada i raspodjeli profita.

To ih, gotovo nužno, određuje kao grupu za zaštitu posebnih, ali kolektivnih i za državu izuzetno strukturno važnih, ekonomskih „privatnih“ interesa zaposlenih. Istodobno, sindikati promoviraju jedan broj općih, „javnih“ interesa i vrijednosti, poput temeljnih ekonomskih i socijalnih prava – što im daje dodatnu, specifičnu političku težinu.

Primjera radi, vođenje socijalne politike i politike (de)regulacije tržišta rada je praktično nemoguće bez otvorenih komunikacijskih kanala sa sindikatima.

  

Strategije ostvarivanja društvene moći i utjecaja Sindikata

Što u ovako suženom socijalnom i političkom okviru još preostaje sindikatima? Principijelno, njima na raspolaganju stoje i na Vladu i političke institucije orijentirana politička i na javnost i medije orijentirana civilna strategija realiziranja utjecaja. U kojoj mjeri će, pored posredne, prema javnosti usmjerene civilne strategije sindikati koristiti i političku strategiju, zavisi od otvorenosti političkih institucija – prije svega Sabora, Vlade i državne birokracije za (ne)formalni konzultativni proces sa socijalnim partnerima. Unutar ovog procesa se praktično realizira političko zastupanje interesa i lobiranje za usvajanje određenih zahtjeva.

Civilne, na društvo i građane prije nego na vlast usmjerene strategije moraju prije svega biti, kroz građanske inicijative, političko lobiranje, zastupništvo i promoviranje zakonskih promjena, ali i akcije pobune i građanskog neposluha, vezane za promociju i razvoj: europskih vrijednosti i socijalnog i političkog dijaloga; socijalnih i ekonomskih prava; rodne i nacionalne ravnopravnosti; kao i strategija održivog razvoja, zapošljavanja i smanjenje siromaštva.

Partneri sindikata mogu biti samo one organizacije i udruženja koji imaju značajne resurse i potencijale i autonomnu poziciju i status, odnosno kritičku poziciju u odnosu na vlast i aktere politike, ali i jasan otklon od jeftine, kvazi-kritičke političke zloporabe i manipulacije.