U grubim vremenima, u kojima status radnika nikad nije bio neizvjesniji, kraj godine možemo iskoristiti za podvlačenje crte nad rezultatima hrvatskih sindikata. Ne samo za prošlu 2015. godinu, nego i analizirati što se sve događalo od osamostaljenja države. U proteklih 25 godina moglo se učiniti i više, ali napravljeno je puno s obzirom na ratni početak devedesetih. Trebalo je tada promijeniti navike kod članova sindikata, trebalo je objasniti kako sindikati pregovaraju za kolektivne ugovore, da je to pitanje zaštite prava i aktivnog djelovanja članova sindikata koji su njegova snaga, a ne delegirani sustav. Puno se napravilo.
Ponajprije, sindikati nisu potonuli, iako je njihov utjecaj i ugled u društvu umanjen, prije svega zbog trenda na svjetskoj razini – neoliberalnog koncepta gospodarstva koji je uzeo maha i u Hrvatskoj. Takvom konceptu, gdje se radnika ne gleda kao osobu, nego kao sredstvo kojim se stvaraju nove vrijednosti za poslodavce i veća zarada, sindikati samo smetaju. Mnoge organizacije, posebno multinacionalne od kojih neke imaju proračune veće od hrvatskog, izrađuju različite strategije za borbu protiv sindikata jer im oni otežavaju brzo seljenje kapitala i iskorištavanje radnika.
Očuvana jezgra
U tom svjetlu gledanja sindikata u svijetu, u Hrvatskoj možemo biti zadovoljni što smo uspjeli očuvati jezgru radnika koji žele biti članovi sindikata, iako smo pomalo podbacili u tome da ih dovoljno educiramo kako oni jesu sindikat. Još je prisutan atavizam iz davnih vremena, u kojem su sindikati ‘oni gore’, oni koji ih vode, pa članovi nerijetko ne osjete da je snaga sindikata tolika kolika je njihova volja za sudjelovanjem u različitim akcijama. Zato je važno educirati članove na svim razinama, snažiti štrajkaške fondove i na svaki drugi način jačati sindikate. Uz časne iznimke onih koji su se angažirali na obrazovanju članova, treba kontinuirano poraditi na edukaciji, kako vodstava sindikata, povjerenika, aktivista, tako i članova. No, moralo bi se i cijelo društvo obrazovati za solidarnost prema sindikatima, prema radnicima. Taj nedostatak ipak manje boli od onoga u procesima privatizacija i pretvorbi, kad su sindikati trebali složnije i aktivnije zajedno djelovati! Nažalost, to je bilo vrijeme atomizacije sindikata, kad se došlo do njih 800, u dijelu vremena i sa šest sindikalnih središnjica. O pretvorbi i privatizaciji tada se malo znalo, ali su sindikati svejedno upozoravali na njihovu pogubnost, o čemu politička elita na vlasti nije baš puno marila.
Na djelu je neoliberalistička politika koja zagovara rast po dvoznamenkastim brojkama pri čemu nemilice izrabljuje radnike, kako visokoobrazovane pojedince od kojih se traže beskrajni prekovremeni sati koji se ne plaćaju jer je to ‘dio posla’, tako i ljude koji rade manje zahtjevne poslove, a koje zbog jakih lobija ekonomskih i političkih elita zakoni sve manje štite. U tom današnjem ‘ludom’ svijetu, koji teži samo profitu, iznimno je važna uloga sindikata koji bi morali tu utakmicu spustiti na ljudsku razinu, i to za sve skupine zaposlenih.
Ima svijetlih primjera u kojima su sindikati napravili dobre stvari, a o kojima se u javnosti gotovo ništa ne čuje. Tu se prvenstveno misli na kvalitetne suradnje između poslodavaca i sindikata na ‘kućnim razinama’, tj. na razinama pojedinih institucija gdje se kolektivno pregovara. Neke velike organizacije uzorno surađuju sa sindikatima jer su svjesne da ako uspiju za neku ideju, pa možda čak i veliku promjenu u organizaciji zainteresirati sindikate, onda su odradile cijeli posao. Njima su u tom slučaju sindikalni predstavnici najbolji partneri i tako nastaje partnerski sindikalizam. U toj situaciji sindikati shvaćaju da ne mogu tražiti one stvari za koje nema novca, dok su poslodavci spremni za dobrobit svojih radnika surađivati sa sindikatima. To mnogo bolje funkcionira u privatnom nego u javnom sektoru, u kojem sindikalisti ne pristaju na otpuštanja ni kad nema drugog izbora. Sindikalne središnjice koje okupljaju uglavnom sindikate iz privatnog sektora proaktivnije su od središnjica koje zastupaju u prvom redu organizacije iz područja javnog sektora. Primjer uspješne borbe sindikalista s pozitivnim ishodima za radnike, zaustavljanje je ideje o privremenim i povremenim poslovima, koja je u nekim državama čak dovela do porasta ljudi koji žive na granici siromaštva, zatim izrada portala o pokrivenosti kolektivnim ugovorima s bazom koja pregovaračima iz drugih ili sličnih industrija služi da što kvalitetnije odrade pregovore te pokretanje referenduma koji je doveo do odustajanja od izmještanja u javnom sektoru.
Nerazumijevanje partnerske perspektive
Sindikalistima se najviše zamjera nerazumijevanje partnerske perspektive, gdje ne mogu tražiti nešto što organizacija ne može osigurati. Za to su vrlo često krivi čelnici sindikata, od kojih mnogi ne prate dovoljno što se događa na području radnih odnosa. Zamjera im se da nisu dovoljno obrazovani u smislu modernih tijekova u biznisu, menadžmentu i upravljanju ljudima te da nisu dovoljno angažirani. Često puta nemaju razvijene pregovaračke sposobnosti kojima bi znali iskoristiti svoj utjecaj. Čast iznimkama, jer među njima ima i pojedinaca koji imaju viđenje radnih odnosa i kako bi oni trebali biti regulirani u Hrvatskoj.
Jedan od glavnih zaključaka istraživanja o ulozi sindikata u Hrvatskoj, u koje su bili uključeni sindikalni povjerenici i čelnici, zaposlenici, menadžeri, stručnjaci za ljudske potencijale i zaposlenici ministarstva rada i mirovinskog sustava, jest da veliki nedostaci leže na strani sindikalnog čelništva. Čak i sami sindikalisti smatraju da je vrlo često prisutna borba za vlast sindikalnih čelnika, koja onemogućuje daljnji napredak.
Nerijetko ima situacija gdje u pojedinim podružnicama nema interesa da se netko uhvati obveza sindikalnog povjerenika ili za povjerenike isplivaju ljudi koji to rade preko volje. Na svim razinama osjeća se nedovoljno angažiranje, ali i nevoljnost za neprekidnim, dnevnim učenjem. Tome se sindikati moraju i trebaju prilagoditi, ali ne u pravcu da radnik mora biti na dispoziciji poslodavcu u svako doba dana i noći, nego u smislu da se mora obrazovati, educirati, drukčije mobilizirati i tražiti drukčije načine kako se suprotstaviti ovakvom djelovanju gospodarstva. U organizacijama često djeluje više različitih sindikata, nekad i međusobno suprotstavljenih oko prava članova za koja se bore, što poslodavci i država dobro koriste. Edukacija unutar sindikata je silno važna jer kad vodstva i kandidati za vodstva budu bolje razumijevali važnost međusobne solidarnosti, tada će lakše surađivati.
Edukacija silno važna
Kod nas političke elite i poslodavci još pokušavaju podjarmiti sindikate i umanjiti njihov utjecaj, a to narušava društvene odnose u cjelini. Kod donošenja novih zakona političari na kraju često pridobiju na svoju stranu poslodavce, koji su na početku pregovora razmišljali slično sindikalistima, ali se onda putem negdje izgube i priklone vlastodršcima.
Oni poslodavci koji ne pokušavaju nadvladati sindikate, nego u njima vide ravnopravne suradnike za razvoj organizacije i kreiranje novih radnih mjesta ili, ako je država poslodavac, za razvoj cijelog društva, mogu se kretati naprijed. Sindikati nikad neće tražiti od poslodavca da isplati radnicima više nego što organizacija ili državni proračun može podnijeti, ali je onda i njegova dužnost da sindikate i radnike objektivno izvještava o svojim financijskim mogućnostima i poslovnim planovima, a ne da pokušava prikriti te planove i rezultate poslovanja. Svejedno je li riječ o vladi, upravi u državnoj organizaciji ili privatnom poslodavcu.
Čak i u situacijama u kojima nisu pod istom kapom, očekuje se da će međusobne zadjevice i suprotnosti u načinu djelovanja staviti na stranu te naći minimum zajedništva da se jedinstveni pojave pred poslodavcem. Nažalost, dio vodstva sindikata ne može se dobro nositi sa socijalnim odjekom funkcije i činjenicom da su javno prepoznatljivi te da ih se pita za puno toga, zbog čega se ponekad osjete važnima i utjecajnima, pa čak i smatraju da više ne moraju učiti i pitati svoje članove, čime se gubi povezanost. Na sreću, takvih je ipak manje, a većina sindikalnih čelnika, povjerenika ili aktivista su vrijedni sindikalisti koji se, bez radnog vremena, uz minimum godišnjeg odmora, vikenda, ali i zajedništva s obitelji, daju i izlažu do maksimuma, živeći pod golemim stresom, nerijetko obolijevajući.
Većina sindikata zapošljava i angažira stručnjake iz raznih područja – pravnike, ekonomiste, sociologe… Zbog takvih vodstava i stručnjaka sindikati uspješno kolektivno pregovaraju, sklapaju dobre kolektivne ugovore, omogućuju besplatne pravne savjete svojim članovima i, na kraju, zahvaljujući pravnicima koji besplatno djeluju unutar sindikalnih središnjica i sindikata, na ročištima ostvaruju značajne pobjede, često i nad znanim odvjetničkim kućama, pri čemu se u korist radnika donose presude s visokim iznosima, radnici se vraćaju na posao…
Tu se radi o milijunima kuna koje su upravo sindikati kroz svoju organizaciju i pravnu službu uspjeli utužiti za svoje članove, od plaća i materijalnih prava do raznih odšteta. Tu je i pitanje različitih oblika socijalnih potpora te pozajmica i blagajni uzajamne pomoći, a što javnost, jer se radi o pozitivnim pojavama, ne prati dovoljno. Većina sindikata nije otuđena od svojih članova, nego su im posvećeni, maksimalno im služe i u velikoj mjeri su uspješni. Ne smije se zaboraviti i snažan sindikalni utjecaj u korist radnika i građana pri donošenju raznih zakona i propisa. Bili bi još uspješniji kad bi se članovi još masovnije odazivali na prosvjede, štrajkove, bojkote i druge oblike akcija.
U hrvatskim sindikatima leži veliki potencijal! Kad bi se ispravno postavili, u hrvatskom društvu ne bi bilo jačeg čimbenika od sindikata. Sindikati imaju široku bazu članstva i alate kako doprijeti do vladajućih ljudi u državi i organizacijama. Zasad su hrvatski sindikati još utjecajni, pogotovo ako ih usporedimo sa sindikatima u nekim drugim europskim državama. U nekim situacijama imali su čak pravo na veto, a sigurno su pridonijeli da neki zakoni i instrumenti politike ne budu prihvaćeni. Iznimka su možda samo sindikati Skandinavije i Beneluksa, gdje zbog masovnog članstva i velike pokrivenosti kolektivnim ugovorima sindikati imaju još snažniji utjecaj, te njemački sindikati koji u situacijama centraliziranog pregovaranja na razini države mogu snažno zaštititi radnike.
Uz njemački, austrijski, belgijski i skandinavski model, treba istaknuti i francuski. Uz visoki stupanj pokrivenosti sindikata: u Finskoj (70%), Švedskoj (68,9%), Danskoj (68,8%) i Norveškoj (54,4%), Francuzi su iznimno uspješni i imaju veliku mobilizacijsku moć u društvu unatoč svega 8% članova sindikata (u Hrvatskoj su 34,7% radnika članovi sindikata). Francuski sindikati dobro su organizirani, dio su društvene tradicije i njihovo se društvo ne odriče socijalnog dijaloga. Francusko gospodarsko socijalno vijeće je veličine Hrvatskog sabora. Stotrideset ljudi zajedno radi na donošenju novih zakona, nakon čega pristupaju političarima. Ta društva su shvatila važnost socijalnog dijaloga, bez kojega nema razvoja. U njihove javne sindikalne akcije, uz masovan odaziv članova sindikata, uključuju se i nečlanovi, umirovljenici, nezaposleni…
Nezadovoljavajuće stanje socijalnog dijaloga
U Hrvatskoj nikako ne možemo biti zadovoljni sadašnjim stanjem socijalnog dijaloga jer živimo u zemlji koja je članica Europske unije, gdje je pitanje socijalnog dijaloga i partnerstva visoko pozicionirano. Mi smo socijalni dijalog počeli graditi u ratno vrijeme i zato nam je naročito vrijedan. Nakon 2000. godine socijalni dijalog bio je snažno podignut na visoku razinu, pri čemu smo u nekim stvarima čak pozitivno odskakali od EU, da bi od 2012. godine ta tradicija partnerstva bila u potpunosti srušena. Nažalost, dijalog vlasti sa socijalnim partnerima, sindikatima i poslodavcima zamijenjen je javnim, čak medijskim dijalogom, a to nikako nije isto niti može biti supstitut. To stanje zahtijeva restrukturiranje, jačanje, zbližavanje i organizacijske promjene unutar sindikata za odgovor na takve politike, ali i široko educiranje političkih elita o samom sadržaju, smislu, važnosti i nužnosti socijalnog dijaloga. To mora biti opredjeljenje poslodavaca, sindikata i svake političke opcije u zemlji.
Štrajk kao krajnje sredstvo u borbi za Prava radnika
Kad su štrajkovi preučestali, ljudi gube entuzijazam za takve industrijske akcije. U Hrvatskoj nemamo previše štrajkova za razliku od nekih drugih država gdje su puno češći, pogotovo u Njemačkoj koja je primjer države koja ima dobar dijalog s radnicima, a kod njih svako malo neki veliki sustav štrajka. Štrajk se može definirati kao krajnje sredstvo sindikalne borbe za prava radnika nad kojim se poslodavci ne trebaju zgražati. Njegova je funkcija nanijeti štetu poslodavcu, i to takvu da bude spreman na razgovor i kompromis jer mu je šteta neizdrživa, puno veća nego da prihvati stavove sindikata ili sa sindikatom nađe kompromisno rješenje. Najveća snaga sindikata je u razdoblju prijetnje i pripreme štrajka, kad poslodavac prosuđuje o štrajkaškoj snazi sindikata – ljudskoj i financijskoj. To je idealno vrijeme za dobre pregovore ako već prije toga nisu bili dobri. To je nešto na čemu sindikati moraju poraditi, jer dio sindikata čak i zbog pritiska svojih članova dio sredstava utroši na različite oblike karitativne naravi, darivanja za Božić, Uskrs…, umjesto da ih usmjeri u štrajkaški fond, koji im daje sigurnost ako poslodavac odluči ne platiti dane i sate provedene u štrajku. Dakle, i ovdje nam treba edukacije za štrajk, da članovi sindikata spoznaju, kad se iscrpe sve druge opcije, da je štrajk nužnost. Tada sve ovisi samo o tome koliko su spremni štrajkati jer toliki će biti uspjeh onih koji u njihovo ime pregovaraju.
