Da mediji nisu samo „uobičajena djelatnost“, područje u kojemu djeluju sindikati, potvrđuje neprestana borba za njihovom kontrolom i ovladavanjem, neovisno o političkoj ideologiji. Uloga medija u suvremenom društvu je toliko važna da nerijetko predstavlja moćno oružje, pa i sredstvo vladanja. Dobro poznata, novostvorena kovanica, tzv. „alternativna činjenica“, govori da se kroz medije može kreirati umjetna, virtualna stvarnost u koju vjeruju mase, iako ona nema nikakvog izravnog dodira s uobičajenim standardima slobode medija i izvještavanja. A oni, koji su uvijek bili nositelji medijskih djelatnosti, novinari, pritisnuti surovom stvarnošću liberalnog kapitalizma koji je ovladao medijima, postaju najamni radnici, često i prekarni, jednom riječju, nadničari moćnih bogataša.
Sloboda medija u RH pala za 11 mjesta na ljestvici u odnosu na prethodnu objavu
Reporteri bez granica svake godine na Svjetski dan slobode medija objavljuju ljestvicu do koje su došli praćenjem stanja u nacionalnim medijima. Međutim, iako je ta ljestvica dobar indikator za stanje izražavanja sloboda u pojedinom društvu, o njoj se, gotovo stidljivo govori dan-dva, a onda sve pokrije medijska šutnja i medijska tama, do nove ljestvice. O slobodi medija bi, kao Ustavom zajamčenom pravu, trebali glasno govoriti svi sindikati i svi građani, jer je to najvidljiviji indikator dostignute razine temeljnih sloboda i ljudskih prava. Iako je ljestvica Reportera bez granica objavljena prije nekoliko mjeseci, iako je prema toj ljestvici sloboda medija u Hrvatskoj znatno pogoršana (pad za 11 mjesta na ljestvici), o slobodi medija danas, u medijima, opet vlada šutnja, a u pozadini se stalno vodi nemilosrdna borba za ovladavanjem medijima. Borba za ovladavanjem medijima ima neke posebne karakteristike i metode koje su tipične i prepoznatljive upravo u medijima, više nego u bilo kojem drugom području ljudske djelatnosti. Zbog važnosti medija, kao najpoželjnije skrivene poluge vlasti, metode koje se koriste za ovladavanje medijima nemaju ideološku obojenost. Povijesno gledano, niti jedna vlast nije podupirala preveliku slobodu medija. A s druge strane, svakoj je vlasti bilo stalo da u medijima ima što manje novinara sindikalista, svjesnih boraca za demokratizaciju i slobodu medija. Dapače, događalo se upravo suprotno. Novinari, koji se bave istraživačkim novinarstvom pa izvještavaju o korupciji, organiziranom kriminalu ili ratnim zločinima, često su izloženi ogromnim psihološkim pritiscima, a nije rijetkost da su bili izloženi i fizičkim napadima. Takva ocjena proizlazi i iz obrazloženja ocjene slobode medija u Hrvatskoj.
Svi vole imati „svoje“ glasilo
Pravo na sindikalno organiziranje novinara i radnika u području medija elementarno je ljudsko pravo, koje se formalno-pravno ne dira (pozitivno zakonodavstvo isto je za sve radnike), ali, u medijima vladaju neke specifičnosti o kojima javnost nije upućena, a koje direktno i indirektno utječu na Ustavom zajamčene standarde slobode medija i izvještavanja. Iako je stanje slično i u drugim područjima, novinarska profesija danas je izložena indirektnim pritiscima koji direktno utječu na sadržaj i oblik slobode medija i izvještavanja. U novinarskoj profesiji sve više se koristi atipični oblik rada, koji je sve više svojstven medijima, čak ga u medijima i najviše ima. Iako novinari i ostali medijski radnici najčešće poslove obavljaju u prostorijama poslodavca i prema nalogu poslodavca, novinari i nadalje ostaju „slobodna profesija“ bez Ugovora o radu. Ugovori koje sklapaju s poslodavcima (RPO) često su takvi da za njih predstavljaju svojevrsnu „ucjenu“, odnosno, model koji poslodavcima omogućuje da direktno utječu na trajanje poslovnog odnosa, ali i na sadržaj informacija koje se plasiraju u medije. Nezamislivo je stoga da bi novinari u ovakvom statusu mogli na bilo koji način raditi pritisak na poslodavca. Privatizacija medija, bilo od bogatih pojedinaca, koji se politički svrstavaju uz ovu ili onu političku opciju, lokalnih čelnika (koji vole imati „svoje glasilo“), dodatno stavlja novinarsku profesiju u vrlo nezavidnu poziciju. I oni novinari koji su zatečeni u privatiziranim medijima i udruženi u sindikat, sve više postaju nepoželjni. „Novi“ poslodavci u „starim“ medijima otvoreno i javno pokazuju da je bilo koji oblik sindikalnog djelovanja u medijima nepoželjan. S druge strane, novoosnovani mediji s pretežito stranim kapitalom (čije je porijeklo iz država s visokom slobodom medija), uopće ne žele bilo kakve sindikalne organizacije u prostoru medijskih djelatnosti. Radi se o vrlo licemjernim medijima jer upravo oni, kako bi privukli što veći broj korisnika, najviše kritiziraju razinu demokratskih sloboda i ljudskih prava u Hrvatskoj. Nije li pravo na sindikalno organiziranje u njihovim medijskim kućama, temeljno ljudsko pravo?
Sindikat novinara uputio otvoreno pismo pučkoj pravobraniteljici
Na ovakvu situaciju godinama ukazuje Sindikat novinara Hrvatske, ali njihov apel se ne čuje dobro jer ne dopire do ušiju onih koji bi stanje mogli promijeniti nabolje. U medijskoj djelatnosti je sve više otkazanih kolektivnih ugovora i svih stečenih prava za medijske radnike, koji još uvijek imaju sreću da rade, jer su sklopili ugovor o radu, a novi kolektivni ugovori se ne sklapaju. No, očito, to nije bilo dovoljno. Iz medija se progone novinari, sindikalni povjerenici, formalno odlaze kao tehnološki višak, a stvarno, jer su kao novinari digli glas u obranu svoje profesije. Kako sve ne bi ostalo kao “tiha borba” u okviru Sindikata novinara Hrvatske, Sindikat je tijekom studenog o svemu što se događa s novinarima opisao u otvorenom pismu koje je upućeno pučkoj pravobraniteljici, Lori Vidović.
Iz tog otvorenog pisma upečatljiv je sljedeći tekst: „Možemo slobodno reći da institucije rade na tome da sindikalni povjerenici budu nezaštićeni. Dojam je kako čelni ljudi koji bi trebali štititi prava radnika i sindikata nikako nisu servis radnicima ni sindikatima.“ (riječi jednog sindikalnog povjerenika koji je ove godine dobio otkaz). U otvorenom pismu se još navode četiri sindikalna povjerenika u jednom mediju koji su također dobili otkaz, a spominju se i druga kršenja prava novinara s kojima se bori Sindikat novinara Hrvatske. Nerijetko se događa u medijima da se nakon otkaza kolegi više nitko neće prihvatiti te obveze, jer se boji otkaza. Obično, sindikalni povjerenici u „neprijateljskom“ poslodavčevom okruženju ostaju usamljeni borci na čistini. Ako i zadrže posao, poslodavac im se nerijetko, zbog njihove funkcije, osveti kroz plaću. Stanje u medijima nije sivo, nego crno, s velikim rupama. Sve lamentacije o slobodi medija, očito, gube se u njima.
Pučka pravobraniteljica još ništa nije odgovorila, a HND ima druge, važnije brige. Sindikat je barem pokušao uputiti vapaj za spas onima koji bi to svakako trebali čuti.
