Na prvi pogled zaključuje se i govori da se na europskoj razini odvija konstruktivan socijalni dijalog, da se zajednički kreira politika tržišta rada i zapošljavanja. No, praksa pokazuje da to baš i nije tako.
European Trade Union Confederation
European Trade Union Confederation (ETUC – Europska konfederacija sindikata) je upravo ove godine proslavio 40-godišnjicu svojeg osnutka. Tada, 1973. godine, ETUC je osnovan od 17 nacionalnih sindikalnih konfederacija i federacija, a danas je u njega uključeno 85 nacionalnih sindikalnih konfederacija (središnjica) i 12 Europskih sindikalnih federacija iz 36 zemalja (neke su u svojstvu promatrača) sa ukupno 60 milijuna članova. Uloga ETUC-a je nezaobilazna u donošenju zakonodavstva na razini EU, u kreiranju socijalne politike, u stvaranju europskog modela kolektivnog pregovaranja i promociji „Europskog socijalnog modela“. ETUC ima ulogu socijalnog partnera Europske unije i Vijeća Europe te predstavlja reprezentativne sektorske sindikate na europskoj razini.
Sve naprijed navedeno govori da se na europskoj razini odvija konstruktivan socijalni dijalog, da se zajednički kreira politika tržišta rada i zapošljavanja. Takva uloga ETUC-a pretpostavlja da su sindikalne asocijacije nezaobilazan partner u razvoju socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini, posebice kada se radi o zemljama članicama Europske unije. No, praksa pokazuje da to uvijek i nije tako.
Jedan od razloga je taj, što u ETUC nisu udružene sve nacionalne sindikalne konfederacije, a još manje nacionalni sindikati. Članstvo u ETUC-u je dobrovoljno i neke sindikalne federacije se nisu niti opredijelile za ulazak u ETUC. Iz Republike Hrvatske u ETUC su učlanjene dvije sindikalne središnjice (SSSH i NHS). Drugi razlog za nedosljednost socijalnog dijaloga u zemljama Europske unije proizlazi iz činjenice da je sindikalno organiziranje u istočnoj Europi u velikoj i trajnoj krizi koja ne jenjava nego se svakim danom produbljuje i proširuje. Istraživanje Europske zaklade za poboljšanje radnih i životnih uvjeta (EUROFOUND) provedeno 2010.g. pokazuje da je u prvom desetljeću 21. stoljeća u mnogim europskim zemljama došlo do progresivne erozije sindikalnog članstva. Trend pada broja članova sindikata kao i zastupljenost sindikalno organiziranih radnika u ukupnom broju zaposlenih nije jedinstven u svim zemljama članicama Europske unije.
Pad sindikalnog članstva središnje i istočne Europe
Iako ovo istraživanje nije obuhvatilo Hrvatsku jer u vrijeme istraživanja Hrvatska nije bila članica Europske unije, vidljivo je da su trendovi pada članstva sindikalno organiziranih radnika prisutni i u Hrvatskoj. Prema pokazateljima navedenog istraživanja osam zemalja središnje i istočne Europe karakterizira gubitak članova sindikalnih središnjica, ali i pad ukupno sindikalno organiziranih radnika u ukupnom broju zaposlenih. Istraživanje je obuhvatilo razdoblje od ranih 90-ih do 2007. godine, a pokazatelji su danas još lošiji jer je ekonomska kriza koja ne jenjava posljednjih 5 godina „pokosila“ milijune radnih mjesta i dodatno oslabila sindikate.
Prebrojavanje članova u mnogim zemljama pokazuje da je od gotovo 100-postotne sindikalne organiziranosti radnika u bivšim socijalističkim zemljama za vrijeme socijalizma danas taj postotak pao u nekim zemljama na ispod 20%. To se naročito odnosi na sindikalno članstvo u privatnom sektoru koji je svih ovih godina prolazio nekoliko vlasničkih i upravljačkih tranzicija. No, niti članice Europske unije koje su bile izvan kruga socijalističkih zemalja trend pada sindikalne organiziranosti radnika nije mimoišao. Prema pokazateljima iz istraživanja Eurofounda za Austriju vidljivo je da je ranih 90-ih u Austriji 56,2% zaposlenih bilo sindikalno organizirano, a posljednji pokazatelji govore o 36% sindikalno organiziranih radnika. Bugarski udio je sa 37,3 posto pao na 17,9 posto, dok su sindikati u Češkoj doživjeli pravu katastrofu, jer je broj sindikalno organiziranih radnika sa nekadašnjih 84% pao na 22%. Slično se dešavalo i u Mađarskoj u kojoj je udio sindikalno organiziranih radnika pao sa prijašnjih 83% na 15%, a u Slovačkoj je sa prijašnjih gotovo 100% broj sindikalno organiziranih radnika pao na 20%. Slično je i u Poljskoj, u kojoj je ispod 15% sindikalno organiziranih radnika.
Iz nabrojenih podataka je vidljivo da je pad sindikalno organiziranih radnika bio naročito velik u „novim“ članicama Europske unije. Razlozi za to su u strukturalnim prilagodbama gospodarstva od socijalističkog modela u kapitalistički, liberalni model. Budući da je privatizacijom zahvaćen veliki dio gospodarstva, sindikati koji nisu imali iskustva s djelovanjem u takvim uvjetima, naprosto su pokleknuli i izgubili članstvo. Ovoj tezi u prilog idu pokazatelji koji se odnose na sindikalno organizirane članove u „starim“ članicama Europske unije u kojima ekonomska kriza i recesija nije bitno utjecala na broj sindikalno organiziranih radnika.
Hrvatska se još i drži
Hrvatska također ima trend pada, iako ne tako drastičan kao naprijed navedene zemlje. Prebrojavanje sindikalnih članova provedeno 2009.g. pokazalo je da je milijun zaposlenih izvan članstva u sindikatu. Tada je broj sindikalno organiziranih radnika bio cca 34%, a najnovije prebrojavanje provedeno 2012/2013.godine govori da su se promijenili i odnosi među sindikalnim središnjicama. Naime, prema posljednjim pokazateljima vidljivo je da je SSSH izgubio status „najbrojnije sindikalne središnjice“, a taj je status pripao NHS-u koji nakon prebrojavanja broji 116837 članova. U četiri reprezentativne sindikalne središnjice u Hrvatskoj je nakon posljednjeg prebrojavanja učlanjeno ukupno 331 939 tisuća radnika. Najveći gubitak članstva u posljednje četiri godine imao je SSSH koji je od posljednjeg prebrojavanja izgubio 65 000 članova, te danas ima 99 682 člana. No, pokazatelji o reprezentativnim sindikalnim središnjicama nisu jednaki pokazateljima o sindikalno organiziranim radnicima, jer još uvijek djeluje mnogo sindikata izvan sindikalnih središnjica. Unatoč tome što su izvan, neki, najbrojniji sindikati su „posudili“ članstvo središnjicama za utvrđivanje reprezentativnosti, pa ta razlika nije drastična.
Važnost sindikalnog organiziranja
Zbog čega su podaci o sindikalno organiziranim radnicima važni? Prije svega zbog toga što sindikati na razini svake države predstavljaju nezaobilazni faktor za socijalni dijalog, kako tripartitni, tako i bipartitni. Bipartitni socijalni dijalog odvija se u procesu kolektivnog pregovaranja sa svrhom sklapanja kolektivnih ugovora.
Za Hrvatsku je važno istači da je Zakon o radu omogućio kolektivno pregovaranje na nacionalnoj razini i sklapanje kolektivnih ugovora, no ovakav se socijalni dijalog gotovo i ne vodi zbog nepodudarnosti sektorske organiziranosti poslodavaca (osim za javni sektor). Rezultat podzastupljenosti socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini rezultirao je stanjem „raspršenosti“ bipartitnog socijalnog dijaloga na razini poduzeća. Od ukupno 845 važećih kolektivnih ugovora (podaci iz jeseni 2012.g.), čak je 88% sklopljeno na razini poduzeća, a samo 12% na nacionalnoj razini. Na taj je način omogućeno neravnomjerno ugovaranje prava za pojedina poduzeća koja su se razlikovala ne samo u odnosu na drugi sektor, nego su razlike bile očite i unutar istog sektora.
Hrvatska udruga poslodavaca i gransko pregovaranje?
U tome svakako ulogu ima i strana poslodavaca. HUP, kao jedina reprezentativna središnjica poslodavaca na nacionalnoj razini do sada se nije nalazio u situaciji da se od njega traži preuzimanje konkretnih obveza (kao što je povećanje plaća radnicima, promjene modela poslovanja, promjena praksi zapošljavanja ili otpuštanja i dr.), koje bi kroz svoje poslovanje morale provesti članice. No, da je to od HUP-a i traženo, on to ne bi mogao provesti iz razloga velike unutarnje nehomogenosti članica. To je ujedno i razlog što se sektorski pristup socijalnom dijalogu u Hrvatskoj razvija vrlo usporeno i neučinkovito. Tek preuzimanjem navedenih obveza HUP bi mogao testirati unutarnju homogenost i spremnost članica na obveze. Nemogućnost discipliniranja članica je ujedno najveći HUP-ov strukturalni nedostatak koji se direktno odražava na socijalni dijalog na svim razinama.
S obzirom na relativno slabu važnost granskog kolektivnog pregovaranja u RH, članstvo u udruzi poslodavaca ima malo izravnog utjecaja na konkretne uvjete rada svakog pojedinog poslodavca. Za sada je mogućnost da udruga poslodavaca unutar sebe postigne konsenzus o pitanjima koja bi zahtijevala veće troškove poslovanja za članice (npr. veće plaće za zaposlene, dodatna prava za neke kategorije radnika i dr.) dodatno umanjena jer je većina članica HUP-a na istom tržištu i na njemu međusobno konkuriraju jedni drugima.
Tako da se i u budućnosti ne može očekivati da će se u pitanjima koja su od interesa za zaposlene razvijati sektorski dijalog. HUP kao reprezentativna članica poslodavaca će vjerojatno i dalje biti zainteresirana za zastupanje minimalnih zajedničkih interesa poslodavaca prema državi i sindikatima bez preuzimanja većih obveza za svoje članice. Može se očekivati daljnji trend pritisaka na državu da se smanje prava radnika donošenjem zakona, jer HUP, kao nehomogena organizacija poslodavaca nema potrebnu snagu za sektorski socijalni dijalog kojim bi kroz kolektivne ugovore dogovorio prava sa sindikatima. Pritisak na Zakon o radu će, očekivano i dalje jačati kao jedini način za smanjenje radničkih prava.
Fragmentiranost sindikalne scene
Za razliku od poslodavaca, sindikati u Hrvatskoj su konzistentniji i spremniji za socijalni dijalog. Iako je broj sindikalno organiziranih radnika u stalnom padu, ipak, on je i dalje iznad europskog prosjeka sindikalne organiziranosti. Zbog toga su sindikati u Hrvatskoj još uvijek važan akter socijalnog dijaloga.
Što se tiče strukturnih prepreka na sindikalnoj strani, to je fragmentiranost na svim razinama. Fragmentiranost je najveća strukturna prepreka za postizanje dogovora oko zajedničkih ciljeva. Ona slabi snagu sindikata na svim razinama, što je u protekla dva desetljeća u praksi sindikalnog rada bilo potvrđeno.
Fragmentiranost na razini poduzeća slabi snagu sindikata prema poslodavcu, te sindikati nemaju potrebnu snagu za rješavanje brojnih interesnih pitanja kroz „kućne“ kolektivne ugovore. Zbog toga su i sindikati često usmjereni prema državi da ona donošenjem zakona „popuni“ prazninu u interesnim sporovima. A takvi zahtjevi opet opterećuju tripartitni socijalni dijalog, jer se na nacionalnoj razini rješavaju pitanja koja bi trebala biti riješena na bipartitnoj razini.
Drugi nedostatak fragmentiranosti je konkurentski odnos koji se razvija među sindikatima, a to dodatno otežava postizanje sindikalnog konsenzusa na nacionalnoj razini u odnosu na druge dvije strane. Konkurentski odnos među sindikatima istog sektora dovodi do mnogih problema u kolektivnom pregovaranju i sklapanju kolektivnih ugovora, pa i pokretanju i provođenju štrajkova.
Sve ovo ima za posljedicu da se sindikati više bave jedni drugima unutar sindikalnog pokreta a manje sa stranom poslodavaca. Sindikalne središnjice kao i udruga poslodavaca nisu homogene i ne mogu na sebe preuzeti odgovornost u ime članica. To opet rezultira opadanjem sindikalnog članstva i njihovim nezadovoljstvom.
Dodatni problem za sindikate predstavlja nedostatak jasnih i dugoročnih sindikalnih ciljeva i ideologije za sindikalni rad. Tu su sindikalne elite vrlo slične političkim elitama i lako odstupaju od svojih vrlo važnih stavova. To ih u konačnici, opet košta osipanjem članstva. Sve navedeno govori da je objektivno, došao trenutak za unutarnje sindikalno preispitivanje i okretanje nove stranice. Europski socijalni model o kojemu pričamo u protivnom nikada neće saživjeti. Vrijeme je da se svi akteri socijalnog dijaloga na sindikalnoj strani zapitaju kako dalje i iskoriste ono najbolje što je pred njima. Za sebe, ali i za budućnost radnika u Hrvatskoj.
