U posljednje vrijeme ističe se da je tijekom mandata ove Vlade Andrej Plenković postao predsjednik Vlade sa najdužim stažem na toj dužnosti. Istovremeno to je Vlada koja je promijenila najveći broj ministara zbog raznih razloga, pri čemu izostaje činjenica da su iza nekih od njih ostali i loši potezi u vrijeme mandata sa dugoročnim negativnim posljedicama. Dakle, nije bit samo u smjeni nekoga, već i u nasljeđu njegovog (ne)rada.
Proteklih mjeseci puno je rečeno o toj temi, ali izostao je osvrt na odnos sa sindikatima pa je prilika podsjetiti na nekoliko važnih događaja koji su obilježili taj odnos, ali i ukazali na konačne rezultate u srazu sindikata i Vlade.
Suočeni s ozbiljnim izazovima sindikati su pokazali veliku otpornost i izvanrednu sposobnost u sučeljavanju s namjerama Vlade. Vrijeme će pokazati da je to bio velik ulog za budućnost.
Jaki sindikati potrebni su sada više nego ikad kako bi se izgradio svijet rada utemeljen na održivom razvoju koji osigurava dostojan rad za sve.
Sindikati su u situaciji izostanka uključivog i učinkovitog socijalnog dijaloga kako bi poboljšali dostojanstven rad, ali i ostvarili utjecaj na šira društveno-ekonomska pitanja koja utječu na radnike primijenili metode djelovanja koje su uz velike napore; kadrovske i financijske resurse polučile rezultate.
Jedna od dugoročno važnih i izuzetno uspješnih akcija bila je građanska inicijativa „67 je previše“, koja je bila predvođena trima sindikalnim središnjicama. Sindikati su zajedno s građanima referendumskom inicijativom i prikupljenim potpisima 748.624 građana uspjeli spriječiti donošenje loših zakonskih odredbi u mirovinskom zakonu ,koje je Vlada uporno „gurala“. Vlada je prije kao i tijekom prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu vodila nesmiljenu protureferendumsku kampanju, a tadašnji ministar rada Marko Pavić sa svojim suradnicima tvrdio je da će sindikalni zahtjevi državu koštati 45 milijardi kuna, te će se mirovine smanjiti. Međutim, ne samo sindikati već i tadašnji ministar financija Zdravko Marić te navode je opovrgnuo, izjavom „da prihvaćanje sindikalnih zahtjeva neće ugroziti javne financije te da su mirovine sigurne i nisu pod znakom pitanja“. Nakon svega, predsjednik Vlade Andrej Plenković priznao je poraz i povukao se pred referendumskom inicijativom „67 je previše“ protiv mirovinske reforme. Poručio je javnosti da su u Vladi detaljno analizirali situaciju vezanu uz građansku inicijativu za raspisivanje referenduma protiv mirovinske reforme i u potpunosti je odlučili prihvatiti. „Čuli smo poruku građana. To je glavna i ključna poruka“, ustvrdio je Plenković, dodajući kako je Vlada donijela odluku da u potpunosti prihvati zahtjeve inicijative „67 je previše“ te će Saboru uputiti prijedlog izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju. Točnije, Vlada će sindikalne zahtjeve pretvoriti u svoj prijedlog izmjena mirovinskog zakona“.
Nakon višemjesečnog upornog osporavanja sindikalnih argumenata i konstruktivnih rješenja , povlačenje Vlade pred sindikatima, rezultat je straha Vlade da bi se referendumsko izjašnjavanje moglo pretvoriti u izjašnjavanje protiv Vlade, pa je odlučila izbjeći organiziranje referenduma prije predsjedničkih izbora i povući se pred sindikatima i građanima. Nakon toga, ubrzo je uslijedila i smjena ministra Pavića i njegov odlazak na drugu ministarsku dužnost a potom i u Hrvatski sabor.
Događaj sraza sa sindikatima koji je obilježio mandat Vlade predsjednika Plenkovića je 2019.g.i najdulji štrajk zaposlenika u školama. Sve je krenulo još i prije početka nastave, kada su dva većinska sindikata; Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, zatražili povećanje koeficijenta složenosti poslova za prosječnih 6,11% i to za nastavno i nenastavno osoblje. Misleći da će sve proći olako, Vlada je u procesu mirenja odbijala pregovarati o koeficijentima, pa je sve završilo štrajkom 10. listopada, pri čemu se vjerojatno nije očekivalo da će on trajati dugih 36 radnih dana.
Što su sindikati obrazovanja tražili ? Pravičnost radi dugogodišnjeg zanemarivanja resora u kojemu svih 68 tisuća zaposlenih u osnovnom i srednjem školstvu, od spremačica, preko učitelja, stručnih suradnika do ravnatelja, zaostaje u plaćama za ostalim javnim službama. Točnije, koeficijenti složenosti poslova zaposlenih u obrazovanju, prema sindikalnim izračunima, bili su niži za oko 6,11 posto za koeficijentima ostalih javnih službenika iz resora zdravstva, socijalne skrbi, visokog obrazovanja, kulture i dr., koji rade na poslovima slične složenosti poslova i imaju istu stručnu spremu. Tijekom mirenja je ministar rada sindikatima ponudio povećanje plaće, ali ne kroz traženo povećanje koeficijenata, nego kroz dodatak od 2% od 1. listopada i još 2% od 1. lipnja 2020. Predstavnici zaposlenika u školama to su odbili. Misleći da će zaustaviti nezadovoljstvo u školama i istovremeno riješiti pitanje plaća u javnim službama, tjedan dana nakon početka velikog štrajka u školama, premijer Plenković sa saborske je govornice poslao poruku kako će od sljedeće godine rasti osnovica plaće svim zaposlenicima javnih službi, dakle i zaposlenicima škola za 6,12%. Misleći da će time „ugušiti“ nezadovoljstvo prosvjetara i istovremeno riješiti sve ostale, pogriješio je u procjeni. Očito nije shvatio da su sindikati prvenstveno i najprije tražili rast koeficijenata zaposlenika u školstvu za prosječno 6,11%. Prema izračunima za rast koeficijenata u obrazovanju od 6,11 posto država je godišnje trebala izdvojiti nešto više od 400 milijuna kuna, a iz Vlade su izjavljivali kako taj iznos ne mogu osigurati. Istovremeno ,premijer Plenković je najavio porast osnovice od 6,12 posto za oko 240 tisuća javnih i državnih službenika , što je u tom trenutku bio izdatak od oko 1,7 milijardi kuna ! Očito ,premijer nije shvatio u čemu je bit problema. Naime, rast osnovice za zaposlene u obrazovanju nije isto što i rast koeficijenata jer se njime ne uklanja zaostajanje plaća u školstvu za ostalim javnim službama, nego se samo produbljuje. Primjerice, zbog rasta osnovice od 6,12 posto te povećanjem neoporezivog osobnog odbitka za sve radnike s 3800 na 4000 kuna osnovna plaća liječniku specijalistu u bolnici s 8 godina staža porasla bi za 1718 kuna, a učitelju s 15 godina staža za 380 kuna.
Kako su sindikati školstva uporno tražili Isključivo rast koeficijenata od 6,11 posto svim zaposlenima u sustavu obrazovanju i to kroz izmjenu Uredbe o koeficijentima, na kraju se Vlada povukla te je dogovorena dinamika povećanja koeficijenata kroz određeno vremensko razdoblje. Nakon 36 dana štrajka zaposleni u školstvu dobili su traženo, a učiteljima i profesorima dani provedeni u štrajku su plaćeni, iako je bilo najave s Vladine strane da se to neće učiniti. Pored toga, Vlada je nakon pokušaja zaustavljanja štrajka i izjave premjera Plenkovića o rastu osnovice svim zaposlenima u javnim i državnim službama od 6,12 posto (školstvo, zdravstvo, socijalna skrb, kultura, policija, carina, državni uredi i ministarstva itd.),morala i to prihvatiti i provesti. Navedeno ukazuje da su sindikati boreći se za ravnopravni materijalni položaj zaposlenih u školstvu, istovremeno izborili i pravo na veću osnovicu za sve zaposlene u javnom sektoru.
I ovaj slučaj govori o sposobnosti većinskih sindikata u školstvu ,ali i o nesnalaženju Vlade i njenih resora, odnosno olakom pristupu rješavanju problema cijene rada i nagrađivanja rada u javnim službama. Povlačeći se pod snažnim sindikalnim pritiskom premijer Plenković je popustio i odmah obećao reviziju svih koeficijenata zaposlenih u javnom sektoru, što je trebalo biti učinjeno do sredine 2000.godine. Kao i obično u sličnim primjerima, i to je do sada izostalo, kao i rješavanje niza drugih važnih pitanja .
Kao što je poznato Vlada je imala namjeru donijeti potpuno novi Zakon o radu .Pod izlikom da treba regulirati rad od kuće, pravi cilj je bio posve drugi, obuhvatnije izmjene odnosno novi Zakon o radu. U travnju 2020. godine ,u javnost su procurile u tajnosti pripremljene izmjene Zakona o radu koje su predviđale mogućnost jednostrane suspenzije radničkih prava i kolektivnih ugovora od strane poslodavaca, zatim, nepovoljne odredbe poput daljnjeg zahvaćanja u raspoloživost radnika po pitanju radnoga vremena, smanjivanja zaštite sindikalnih povjerenika, a djelomice i olakšavanja otpuštanja. Sindikati su i u ovom slučaju žurno i pravodobno reagirali na nacionalnoj i međunarodnoj razini i spriječili donošenje propisa na štetu radnika. Na kraju Vlada je zbog nemogućnosti ostvarivanja prvotne namjere odustala od radikalnih izmjena, odnosno donošenja „novog“ zakona , i pristupila manjim izmjenama kako bi mogla povući određena sredstva iz EU fondova. Nakon donošenja tih izmjena, Vlada je i dalje ostala kod najave da će se pristupiti donošenju novog Zakona o radu, što se vjerojatno neće dogoditi u sadašnjem mandatu, a prije predstojećih izbora.
Nakon svih bitaka zamjetan je oprez premjera Plenkovića i drugih dužnosnika pri izjavama vezanima uz sindikate i njihove poteze, pa se može zaključiti da je naučena lekcija i izvučene pouke. Ali uvijek je potreban oprez a postignuti rezultati trebaju biti „vjetar u leđa“ sindikatima i njihovim članovima u daljnjim naporima za primjereni položaj radnika u promjenjivom svijetu rada.
Na to upućuje i nedavna izjava u dnevnom listu jednog od dugogodišnjih uspješnih sindikalnih dužnosnika: „Sadašnju Vladu karakterizira davanje značaja socijalnom dijalogu i Gospodarsko-socijalnom vijeću, ali uglavnom na razini formalnih postupaka, bez dovoljnog sadržaja i učinkovitosti“.
Iz svih navedenih primjera može se zaključiti da su se sindikati svojom odlučnošću, argumentima, upornošću, organiziranošću pokazali kao „tvrd orah“ za Vladu, koja je morala odstupiti od svojih pogrešnih namjera s dugoročnim štetnim posljedicama, te da su sindikati izišli iz tih „bitaka“ kao pobjednici ,ozbiljni i relevantni partneri koje se mora uvažavati i čiji se glas mora prihvaćati s respektom.
I na kraju ovog rezimea pažnju zaslužuje i osvrt na primjer odnosa poslodavaca i sindikata, od strane uvaženog pravnog stručnjaka, kolumniste u jednom tjedniku:
„Političari su često ljudi bez ozbiljnijeg stručnog i upravljačkog iskustva za poslove s kojima se u okviru svojih dužnosti suočavaju. Mnogi naši ministri, zastupnici, gradonačelnici od staža imaju samo stranački i cjelokupnu bit politike svode na savjete stručnjaka za odnose s javnošću koji trebaju “peglatiˮ njihovu javnu vidljivost i stvarati preduvjete za političko napredovanje. Čuo sam izjavu jednog gradonačelnika da “politika nije strukaˮ pa sam upitao je li, dakle, nestručnost bit politike?
I to, gornje, ključni je problem naših politika. Nisam intuitivni promotor sindikata ili njihovih zahtjeva niti mislim da su sindikati i radnici uvijek u pravu. No vjerujem da sve argumente valja saslušati, potom zauzeti stav koji će prije svega biti stručno utemeljen, a tek potom treba odlučivati politički. Nije svaka odluka dobra samo zato što je odluka, jer da bi bila korisna, treba biti stručno i znalački sačinjena“.
Pred sindikatima su daljnji izazovi. Ali i poslodavcima i državnim institucijama. Ove godine navršava se 31 godišnjica samostalnosti države. Na žalost još uvijek bilježimo nisku stopu reguliranja kolektivnim ugovorima prava zaposlenih. Iako se stanje na tržištu rada radikalno promijenilo, još uvijek dio poslodavaca i njihovih udruga ne shvaća niti prihvaća ravnopravni socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje kao civilizacijski doseg i obostrani interes. Krajnje je vrijeme je za promjene, dostojanstvo radnika ,zaustavljanje njihovog odlaska u druge zemlje, demografski oporavak, društveni, gospodarski i socijalni napredak i razvoj Hrvatske.
