U suvremenom radnom pravu više je načina kojima se omogućuje sudjelovanje radnika u odlučivanju o pitanjima koja određuju njihov radnopravni i socijalni status. Pravo suodlučivanja radnika regulirano je i čl. 56. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, a koji kaže da zaposleni mogu imati, u skladu sa zakonom, udjela pri odlučivanju u poduzeću.
Jedan od načina sudjelovanja radnika u odlučivanju jesu skupovi radnika, koji su detaljnije regulirani u čl. 163. Zakona o radu (NN 93/14). Skupovi radnika se moraju održati dva puta godišnje u podjednakim vremenskim razmacima. Svrha tih skupova je sveobuhvatno obavješćivanje i rasprava o stanju i razvoju poslodavca, te o radu radničkog vijeća.
Skup radnika saziva radničko vijeće i ono odlučuje o mjestu i vremenu njegova održavanja, ali vodeći računa da se ne šteti poslovanju poslodavca.
U nekim slučajevima i poslodavac može sazvati skup radnika. Prva situacija je kada kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće. Tada je poslodavac dužan sazvati skup radnika pod istim uvjetima pod kojim ga saziva radničko vijeće.
Nadalje, ne dirajući pravo radničkog vijeća da saziva skup radnika, poslodavac ga može sazvati ako ocijeni da je to potrebno. O sazivanju toga skupa poslodavac se mora najprije savjetovati s radničkim vijećem i mora voditi računa da se time ne ograniče ovlasti radničkog vijeća utvrđene Zakonom o radu.
Zakon izričito ne utvrđuje trajanje skupa radnika, te se stoga postavlja pitanje koliko ono može trajati. Županijski sud u Varaždinu u presudi broj: P.2/98-6 od 14. kolovoza 1998. godine ističe da Zakon o radu ne daje mogućnost nastavljanja započetog skupa zaposlenika i njegova kontinuiranog održavanja kroz dulje vremensko razdoblje, te je očito da takvo kontinuirano održavanje skupa zaposlenika predstavlja štrajk. Iz navedenog se može zaključiti kako bi se skup radnika trebao završiti u što kraćem vremenskom razdoblju, kako se ne bi došlo do zaključka da radnici provode štrajk, a što bi za sobom moglo povući neželjene, i za radnike štetne posljedice.
Zakon o radu izričito ne regulira teme o kojima bi radnici trebali raspravljati na skupu radnika, no po prirodi stvari teme bi trebale biti unaprijed pripremljene kako bi navedeni skup postigao optimalne rezultate. Tako bi radničko vijeće trebalo dogovoriti prije svega cilj skupa (što je glavni cilj koji se želi postići, koji su aktualni problemi), i konstrukciju skupa (dnevni red). Nadalje, trebalo bi se raspraviti o radu radničkog vijeća, ako je ono utemeljeno. Potrebno je također uključiti i ostale zaposlene da iznesu svoje probleme o kojima je nužno raspravljati. Na kraju, treba uzeti u obzir moguće argumente i odgovore poslodavca, te se za njih unaprijed pripremiti. Na kraju svakog skupa radnika potrebno ga je analizirati, s ciljem još bolje pripremljenosti i još boljih rezultata na idućem skupu radnika.
Nije interes samo radnika za sudjelovanjem u odlučivanju o pitanjima koja se tiču njihova radnopravnog i socijalnog statusa, nego je to također i interes poslodavca. Naime, zajedništvo interesa i partnerstva podrazumijeva bolju, kvalitetniju i dugotrajniju suradnju. Na taj način se utječe na smanjenje broja potencijalnih konfliktnih situacija, radnici su zadovoljniji na svom radnom mjestu i svoj posao obavljaju najbolje što mogu, te su time više zainteresirani za uspješnost poslovanja poduzeća u kojem rade.
