Prekovremeni rad redovita je pojava u radnom vijeku gotovo svakog radnika. Poslodavcima je nekako najjednostavnije probleme u organizaciji radnog vremena i raspodjeli poslova riješiti nalaganjem dodatnog rada pojedinim ili svim radnicima. Međutim, problem u prekovremenom radu jesu visoki troškovi jer za prekovremene sate rada radnik ima pravo na povećanje plaće koje često zna dosegnuti značajne iznose. Navedeni troškovi mogu se smanjiti korištenjem slobodnih dana umjesto plaćenog prekovremenog rada.
Iako korištenje slobodnih dana umjesto plaćenog prekovremenog rada nije uređeno radnim zakonodavstvom, relativno je česta pojava kako u privatnom, tako i u javnom sektoru. Slobodan dan predstavlja zamjenu za odrađene dodatne sate rada, dodatnu smjenu ili dodatni turnus ili za određeni dodatni radni dan u tjednu. Umjesto povećanja plaće za prekovremeni rad, poslodavac radniku omogućuje korištenje slobodnih dana.
Korištenje slobodnih dana ima brojnih prednosti. Osim što poslodavcu smanjuje troškove rada, radnicima omogućuje dodatni odmor. No politika korištenja slobodnih dana umjesto plaćanja prekovremenih sati može imati i nedostatke. Što se slobodni dani više koriste, teže je i zahtjevnije voditi njihovu evidenciju. Određenim kategorijama radnika, kao što su radnici koji primaju niske plaće ili rade u nepunom radnom vremenu, stjecanje slobodnih dana nije privlačno te prednost daju stjecanju dodatnih prihoda kako bi poboljšali svoj materijalni položaj.
Normativno uređenje prekovremenog rada u Republici Hrvatskoj
Zakon o radu kao opći propis koji uređuje radne odnose u Republici Hrvatskoj mogućnost prekovremenog rada propisuje odredbom članka 65., prema kojoj je u slučaju pisanog zahtjeva poslodavca radnik dužan raditi prekovremeno u slučajevima više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Navedena odredba poprilično restriktivno pristupa mogućnosti korištenja prekovremenog rada, zahtijevajući postojanje nepredvidivih okolnosti.
Ukupno trajanje rada radnika, a koje uključuje i prekovremeni rad, ne smije biti duže od 50 sati tjedno. Slijedom navedenog, radnik sa sklopljenim ugovorom o radu na puno radno vrijeme (40 sati tjedno) može u jednom radnom tjednu odraditi maksimalno 10 sati prekovremenog rada. Osnovno je pravilo da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 180 sati godišnje, ali dopušteno je da se kolektivnim ugovorom ugovori mogućnost prekovremenog rada i do 250 sati godišnje.
Povećanje plaće za prekovremeni rad
Svaki radnik u Republici Hrvatskoj ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom. Zakonom nije propisan iznos povećanja plaće, već poslodavac ima obvezu putem kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu utvrditi visinu i način povećanja plaće. Za rad nedjeljom izričito je propisano da povećanje plaće za svaki sat rada ne može biti manje od 50 posto.
Postavlja se pitanje može li poslodavac minimalnim povećanjem plaće za prekovremeni rad ispuniti svoju zakonom propisanu obvezu. Naime, Zakon o radu ne kvantificira iznos povećanja plaće niti propisuje određeni dopušteni raspon povećanja plaće. Jedina obveza poslodavca jest utvrditi visinu i način povećanja plaće putem kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu. Pojedini stručnjaci smatraju da poslodavac minimalnim povećanjem plaće može zadovoljiti formu i ispuniti zakonsku obvezu. Primjerice, ako poslodavac i radnik sklope ugovor o radu kojim je predviđeno da radnik za svaki prekovremeni sat ostvaruje pravo na povećanje plaće za 5 posto, ispunjene su sve obveze propisane odredbama Zakona o radu. No s navedenim stajalištem ne slaže se Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koje navodi kako poslodavcima nipošto nije dozvoljeno u slučaju prekovremenog rada platiti radniku samo „jednu kunu više.“
Mogućnost odobravanja slobodnog dana umjesto plaćenog prekovremenog rada
Prikaz zakonodavnog okvira u Republici Hrvatskoj jasno ukazuje da nije propisana mogućnost korištenja slobodnih dana umjesto povećane plaće za prekovremeni rad. U praksi, slobodni dani relativno se često koriste te navedeno postupanje poslodavaca nije sankcionirano. Činjenica jest da se korištenje slobodnih dana prešutno odobrava već dugi niz godina te da je postalo svojevrsno običajno pravo.
Institut nejednakog rasporeda radnog vremena mogao bi zamijeniti prekovremeni rad i time potrebu korištenja slobodnih dana. Međutim, dugogodišnja praksa odobravanja slobodnih dana umjesto plaćenih prekovremenih sati zadržala se i dalje te se često koristi. Vjerojatno se i nadležno ministarstvo povodilo za stvarnim stanjem te je zadržalo pozitivno mišljenje o mogućnosti korištenja slobodnih dana, pri čemu je postavilo dva uvjeta za korištenje navedenog instituta: pristanak radnika i prethodno utvrđenje putem kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu.
Što se tiče pristanka radnika, radi se o nedvojbeno prihvatljivom uvjetu. Odredbom članka 94. Zakona o radu izričito je propisano da je obveza poslodavca isplatiti povećanu plaću za prekovremeni rad. I sam naslov navedenog članka glasi pravo na povećanu plaću, dakle, nema dvojbe da je isključiva obveza poslodavca isplatiti povećanu plaću kao jedinu moguću činidbu. Slijedom navedenog, poslodavac kao dužnik svoju glavnu činidbu mogao bi promijeniti jedino uz pristanak radnika kao vjerovnika. Što se tiče drugog uvjeta, budući da se povećanje plaće za prekovremeni rad uređuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, analogno isto rješenje se može koristiti i za odobravanje slobodnih dana.
U privatnom sektoru uobičajeno je da radnik skuplja prekovremene sate te za 8 sati prekovremenog rada dobije jedan slobodni dan. U državnim i javnim službama vrijedi drukčija praksa te se slobodni dani utvrđuju određenim omjerom sati. Ako se, primjerice, osnovna plaća uvećava za prekovremeni rad 50 posto, tada će se sati za slobodne dane skupljati u omjeru 1:1,5. Budući da je radnik radio prekovremeno, primjerenije je rješenje koje se koristi u državnim i javnim službama da se slobodni dani utvrđuju sukladno omjeru koji je jednak postotku za koji se povećava plaća za prekovremeni rad.
Zaključak
U Republici Hrvatskoj korištenje slobodnih dana umjesto povećane plaće za prekovremeni rad relativno je česta praksa. Iako navedena mogućnost nije predviđena odredbama Zakona o radu, primjenjuje se već dugi niz godina uz pozitivno mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Osnovno je zakonsko pravilo da radnik za prekovremeni rad ima pravo na povećanu plaću. Zakonom o radu nije propisan iznos povećanja plaće, već poslodavac ima obvezu putem kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu utvrditi visinu i način povećanja plaće. Ako povećanje plaće nije određeno, radnik će ostvariti pravo na primjereno povećanje plaće. Za korištenje slobodnih dana traže se dva uvjeta: pristanak radnika i prethodno uređenje putem kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu.
