Hrvatska je od 1. srpnja 2013. godine postala najmlađom članicom Europske unije. Hrvatska je ušla u EU nakon dugog i rigoroznog procesa pregovora, što bi se trebalo pokazati vrlo korisnim za dugoročan ekonomski rast. Ostvarili su se snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija. Europa je bila, je, i bit će ideja kojoj pripadamo. Ulazak u Europsku uniju pobudio je nove nade kod ljudi. Tek sada znamo da nas čeka ozbiljan i odgovoran posao koji će osigurati daljnji napredak i hvatanje koraka s najnaprednijim zemljama Europe.
Od prvog dana samostalnosti, Hrvatska je bila najbolji i najlošiji učenik tranzicije. Imala je jaku ekonomiju, ali ona je razorena u ratu. Nakon rata krenulo se brzo, sa solidnim rastom i stabilnom lokalnom valutom, ali i s “rođačkom” privatizacijom i uz veliku korupciju. Danas ima solidan bankovni sustav, korupcijska hobotnica je načeta, ali najlošija je u rastu BDP-a. Hrvatska zapravo prolazi kroz veoma teško razdoblje. Sada treba raditi prave stvari da bi očistila posljedice bivših propusta i pogrešaka i zemlju učinili spremnom za povećanu konkurenciju u postkriznoj svjetskoj ekonomiji. Zemlja sada ima priliku za novi početak.
Sindikati među prvima uključeni u europski pokret
Europska konfederacija sindikata u svom priopćenju pozdravlja pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, ali istodobno skreće pozornost na potrebu daljnjeg napretka posebice u jačanju socijalnog dijaloga. Podsjeća Vladu na važnost uključivanja socijalnih partnera u javnu raspravu o zakonskim prijedlozima od samog početka procesa. Također je poziva da osigura istinski i sadržajni dijalog sa socijalnim partnerima te ponavlja svoju ranije izraženu podršku slobodnom kretanju radnika unutar EU.
Hrvatski radnici već su više od jednog desetljeća putem svojih sindikata uključeni u europski sindikalni pokret. Od 1. srpnja su i građani Europske unije. Oni bi trebali imati koristi od svih prava kojima težimo unutar našeg europskog socijalnog modela poručuje Bernadette Ségol, glavna tajnica ETUC-a.
Povijesna ironija
O činu ulaska Hrvatske u Europsku uniju ima i drugih promišljanja, pogotovo onih bližih euroskepticizmu. Naglašava se kako politička elita želi da njeni građani povjeruju kako je konačno ostvaren stari san o priključivanju Europi. Na tom snu temeljila se priča pomoću koje su se nekoć legitimizirali razlozi za napuštanje socijalizma i biše države. Zbog toga skoro nitko u Hrvatskoj ne vjeruje da će nakon ulaska imati bolji život. Jedan od razloga je što su Hrvatske vlade, i desne i lijeve, poslušno slijedile savjete EU-a o rigoroznim mjerama štednje i prije pristupanja Uniji. I drugo su loše ekonomske perspektive jer Hrvatska gotovo da i nema industrije. Kao alternativu proizvodnji vlast nudi turizam, iako ta grana u bruto društvenom proizvodu sudjeluje sa svega 20 posto uz vanjski dug od skoro sto posto BDP-a.
Mnogi u činu ulaska Hrvatske u EU vide povijesnu ironiju, tvrdeći da ulazi u asocijaciju koja je u sličnoj krizi kao početkom osamdesetih Jugoslavija, krizi koja je uzrokovala manjak solidarnosti, nacionalizam, a zatim i raspad sistema.
Monetarizacija
Ekonomska politika koju su vodile sve Vlade u zadnjih dvadesetak godina dovela nas je do situacije da dug države možemo pokrivati jedino – prodajom državne imovine. U idućih 5 godina prihodi od privatizacije će biti jedini izvor sredstava za smanjenje javnog duga te je potrebno dobar dio državne imovine privatizirati. Prve na redu su autoceste. Istovremeno cestarski sindikat najavljuje, u slučaju da Vlada ne odustane od davanja autocesta pod koncesiju, pokreće akciju prikupljanja potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju. Kao reakcija na tu najavu iz samog vrha izvršne vlasti dolaze izjave, ako se to dogodi, da oni mogu i odstupiti.
Priprema za neko buduće vrijeme
Pravo na plaćeni dnevni odmor od najmanje 30 minuta, ima svaki radnik koji radi najmanje šest sati dnevno. Ta se plaćena pauza, prema sadašnjem zakonodavstvu, ubraja u radno vrijeme. Poslodavci predlažu da se izmjenama Zakona o radu plaćeni dnevni odmor izbaci kao obaveza poslodavca. U ministarstvu rada i mirovinskog sustava ističu kako neće udovoljiti tom zahtjevu poslodavaca, naravno uz svestrano odobravanje sindikata. Dnevna pauza radnika tako bi i dalje trebala biti sastavni dio njegova radnog vremena, no ukoliko za vrijeme te pauze nastrada, to se neće smatrati ozljedom na radu.
Ako je radnik izašao izvan poduzeća za vrijeme pauze, eventualna ozljeda mu se ne bi priznala kao ozljeda na radu. Čak niti u slučajevima kada nema drugog izbora nego otrčati do susjednog dućana po hranu. Iako bi se o tome moglo raspravljati i naći argumente za i protiv, ne može se pobjeći od činjenice da se dnevna stanka uračunava u radno vrijeme. Moglo bi se zaključiti kako je riječ o pripremi za neko buduće pristajanje na poslodavački zahtjev da se pauza izbaci iz radnog vremena, odnosno da se ona ne plaća.
