Tabula rasa latinski je izraz koji znači Prazna ploča i sumira teoriju čiji je začetnik britanski filozof John Locke, prema kojoj se čovjek kao dijete rađa poput praznog lista, bez unaprijed određenih osobina, koje se nakupljaju tijekom njegovog života. Zaista, mnogo ukazuje da nas poput kompjutera prvo roditelji, pa škola i okolina programiraju u osnovi, a kasnije život vrši daljnje nadogradnje.
Svako vrijeme nosi svoje istine
Danas istraživanja upućuju da je svako dijete do trećeg mjeseca sposobno početi usvajati bilo koji jezik kao materinji, pa i kineski. Našoj djeci nije jasno da je nekad telefon imao žicu, da televizor nije bio ovako velik, ravan i tanak, da automobil nisu imali klimu ili tipku za podizanje prozora, da neki nisu ni imali auto. Djeca se programiraju prema svojoj današnjoj stvarnosti. Pogledajmo obrnuto, u prošlost. Prvo su ljudi vjerovali u mnogo bogova i vezali ih uz sve nepoznato što ih je plašilo. Kasnije su prešli na jednog Boga Stvoritelja, a razvojem „znanosti“ danas sve manje vjeruju u njega, jer imaju alternativna objašnjenja na gotovo sva pa i najteža pitanja. Nadalje, prije nekoliko tisuća godina, ljudi su „znali“ da je Zemlja ravna ploča, a ovisno o civilizacijama, nosili su je slonovi, kornjače… Stoljećima kasnije ljudi su znali da je Zemlja okrugla i bili su sigurni da je centar svemira. Spaljivali su sve koji su tvrdili suprotno. Naše generacije znaju da je Sunce središte naše galaksije, kojih pak ima na tisuće, a znamo da je Zemlja nastala prije 4.5 milijarde godina, a Svemir još ranije iz Velikog praska. Sve mi to „znamo“ iako nismo bili, vidjeli, niti osjetili. Zato što smo tako naučeni, jer smo tako programirani. A radi se o teoriji koja ima jednake nedostatke, kao i ona da je Bog sve stvorio. Ona je čak i poštenija jer govori o vjeri, a ne inzistira na „znanju“. Liječnici srednjeg vijeka liječili su bolesti pijavicama, njihovi nasljednici nisu vjerovali u higijenu i donedavno su revno čvrsto zamatali rane prljavim zavojima i grijali ih, stvarajući raj za bakterije i ubijajući bolesnika gangrenom. Danas steriliziramo.
Svaka generacija je sigurna u svoje znanje, jer je tako programirana. Misaoni čovjek rob je racionalizacije, potrebe davanja odgovora i objašnjenja svoje stvarnosti, kako bi mirnije mogao živjeti u njoj. Ranije je utjehu davala religija, a danas znanost. Kad je Sokrat rekao: „Znam da ništa ne znam“, izrekao je istinu naše povijesti. Znanje jedne civilizacije, dostignuća kojima se ona ponosi, prečesto se pretvori u njezine zablude i predmet podsmjeha onih koje slijede u epohi iza nje. Tko zna kojim će se našim znanstvenim „dostignućima“ smijati iduće generacije?
Svako malo mijenjamo ploču
Programiranje čovjeka kao jedinke, očito je temelj funkcioniranja svih društva, a posebno današnjih. Ono osigurava usklađenost većine i zajednička ostvarenja. To pak remete tvrdoglavi pojedinci, no njih se eliminira, gura na marginu, ali kad to odgovara, daje im se da prodiru, pa oni mijenjaju program i utječu na daljnje programiranje.
No, ovo što se događa u našoj državi, neizdrživo je. S obzirom na to da još uvijek nemamo pojma tko smo i što hoćemo, svako malo se mijenja ploča, svakih par godina, čak i mjeseci, želi nas se reprogramirati. Učili su nas kako je antifašizam spasio Europu, sada ispada da to nije baš tako. Najveća tragedija našeg naroda je što se u vihoru Drugog svjetskog rata podijelio na više strana (jedan djed bio mi je domobran, drugi partizan, a sva njegova braća ustaše). Umjesto da danas nađemo svoj mir, da objektiviziramo našu povijest, i dalje samo čista isključivost. Partizani su pobijedili pa su dijelom izbrisali ustaše, sad pak treba izbrisati partizane s lica zemlje, s ulica i trgova. Ponovno reprogramiranje, ništa bolje od prethodnog programiranja. Istinu je najbolje rekao Zagorac kad su ga pitali: Jesi li ti ustaša ili partizan? Odgovorio je: Jesme! (Jesam).
Bili smo programirani na kolektivizam, pa nas reprogramiraju na čisti individualizam. Bili smo programirani na solidarnost, sad nas programiraju na profit. Programirani smo da naši tajkuni najbolje znaju što je dobro za nas, a sada bježe pred optužnicama za pljačku i zatiranje našeg gospodarstva. Ljudi koji su na čelu države, za koje su govorili da su najbolji, ispada da su bili najgori. I svaki put trebali bismo to prihvatiti, slegnuti ramenima i reprogramirati se.
Za istinom kasnimo barem desetljeće
Uvijek zakasnimo barem jedno desetljeće za istinom. Nikako da na vrijeme viknemo: “Car je gol!” Tako i u posljednjem slučaju. Dok se već godinama zabavljamo sa Sanaderom, događao se Todorić. Grafičar je jedan od rijetkih koji je i prije nekoliko godina pisao o ogromnom dugu koncerna. Većina je šutjela, a sada bi svi odjednom hrabro zborili o tome. Ponovno, prvi i najbolji, svugdje hvaljen, ispao je najgori, ali opet petnaest godina prekasno. Tko zna, dok se sada zabavljamo s Agrokorom, što nam se upravo događa, što nam se skriva? Tko zna što ćemo ponovno otkriti s deset godina kašnjenja? Što će nam podvaliti, uzeti, uništiti, prodati?
I kako da se ne osjećamo loše, da ne budemo frustrirani, da ne padnemo u apatiju. Mi nismo novorođenčad, nismo Prazna ploča. Mi smo već ispisani disk, ne može se po njemu brisati i ponovno snimati. Nemojmo stalno mijenjati ploče iz jedne u drugu krajnost! Nađimo već jednom našu zajedničku istinu, dugoročan smjer, reagirajmo pravovremeno na našu sadašnjost! Tek tada možemo graditi budućnost.
Zato, ako vas čeka godišnji odmor, uživajte u obitelji, prijateljima, pa i samoći. Ugasite televizor, ne čitajte ljetne političke senzacije, pustite mozak na pašu i odmorite se! Ne dajte da vas programiraju, bez obzira čija ploča svira.
