Kontinuitet svojeg rada mnoge organizacije pokazuju vremenskim lentama, neki već i nakon dva desetljeća. I naš Sindikat upravo je sačinio svoju vremensku lentu, koju u prilogu ovog broja dobiva svaki član. Ona izvorna stajat će na ulazu u naše prostore i bit će dugačka četiri metra. Ne može biti kraća jer opisuje punih stoljeće i pol rada najstarijeg sindikata u Hrvatskoj i šire. Najstarijeg, ali uvijek vrlo živog sindikata. Sindikata, koji je počeo djelovati u vrijeme kad se Hrvatska još izvlačila iz feudalizma, kada se Radić, Tito, Tuđman i svi drugi za koje se smatra da su obilježili našu noviju povijest, nisu ni rodili. Sindikata, koji je djelovao u pet, šest, teško je pobrojati koliko država, koji je preživio svjetske ratove, koji je radio u različitim društvenim sustavima i koji s istim žarom djeluje i danas. Sindikata, koji nije opterećen poistovjećivanjem s nekim vremenom ili bilo kime. Jer on ne duguje nikome ništa, odgovara samo radnicima i onima koji su kroz petnaest desetljeća njegovi članovi.
Osnivanje i prvi štrajk
Nakon dvadeset godina uporne borbe za legalizaciju rada, članovi Hrvatskog tipografskog društva postigli su da 4. srpnja 1870. Zemaljska vlada u Zagrebu odobri Pravila društva koja su potvrđena odlukom središnje vlade u Pešti i moglo je započeti njegovo utemeljenje. Tako je 24. srpnja 1870. u gostionici K staroj lipi, uz nazočnost oblasnog povjerenika, a to je bio poznati hrvatski književnik August Šenoa, održana utemeljiteljska skupština na kojoj su usvojena Pravila društva, izabrana upravna tijela i prvi predsjednik Dragutin Kale. Za sindikalni pokret na ovim prostorima, ali i širu povijest, tad su se dogodile dvije važne stvari. Utemeljena je prva radnička interesna organizacija – Sindikat, čiji je rad legaliziran odlukom nadležnog tijela državne vlasti. Tada usvojena Pravila tipografskog društva za međusobno podupiranje i naobraženje prvi su legalni formalno pravni akt radničke interesne organizacije, to je prvi statut Sindikata na ovim prostorima.
Zagrebački tipografi odlučili su nastaviti prema zacrtanom programu. Nakon potvrde na izvanrednoj skupštini 17. prosinca 1871., već sljedećeg dana Osnove novoga cjenika odnosno njihovi zahtjevi predani su poslovođama. Poslovođe i vlasnici tiskara taj su Cjenik rada prihvatili kao provokaciju, te nisu uputili odgovor, već su to za njih negativnim tonom učinila građanska glasila. Društvo je odlučno organiziralo prvi štrajk koji je trajao od 13. do 21. siječnja 1872. U četiri od pet zagrebačkih tiskara (Hartman, Albrecht, Dionička, Hühn, Zemaljska) tipografi su, iskazavši dotad neviđenu hrabrost, jednostavno svi dali otkaze. Štrajk nije bio bezazlen, jer organizatori su završili u zatvoru, a rad društva je privremeno zabranjen. Ipak ciljevi su ostvareni, Dragutin Kale pušten je iz zatvora da potpiše novi cjenik, u kojem je stajalo da će se pristupiti njegovim dopunama ako u Beču i Budimpešti budu uvedeni novi cjenici, a što se dogodilo kroz četiri mjeseca. Tako je tipografima prema zahtjevima utvrđeno 10-satno radno vrijeme, te stalna i povišena plaća prepuštena uzajamnom sporazumijevanju. Prvi je to puta da se spominje obostrano uređenje radnih odnosa, danas poznato kao kolektivno pregovaranje.
Borba naših tipografa imala je značaj za afirmaciju hrvatskih pozicija u tadašnjoj monarhiji. Steći nacionalnu organizaciju radnika bio je velik korak, posebice kad su vlasnici tvornica, poslovođe i vodeći radnici uglavnom bili stranci.
Rad i prilagodba na dobrobit članova
Kakva god teška vremena bila, očaj se nije mogao naći u ovoj organizaciji. Sindikat je pratio duh vremena, prilagođavao se i uvijek vodio računa o svojim članovima. U prelasku na 20. stoljeće, dok su sindikati Europe još puštali korijenje na novom rahlom tlu socijaldemokratskih ideja, naš Sindikat je već podigao čvrsto tridesetogodišnje stablo, koje je kasnije uspješno prezimilo i Prvi svjetski rat, a potom svjedočilo radosti naroda osjećajem slobode nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba. U novom okruženju gdje djeluju i drugi radnički sindikati, naši tipografi prepoznali su centralizam kao opasnost za autonomiju i identitet organizacije, te su zajedno s kolegama iz Slovenije na Kongresu ujedinjenja grafičkih radnika iz cijeloga Kraljevstva SHS, u Zagrebu, 6. prosinca 1920. izborili federalni ustroj organizacije. Nezaobilazna je aktivnost naših grafičara da se potpiše granski kolektivni ugovor između Saveza grafičkih poduzeća Jugoslavije i Saveza grafičkih radnika Jugoslavije u Zagrebu 5. srpnja 1940., te da on i pod prijetnjom industrijskih akcija bude prihvaćen na cijelom teritoriju Banovine Hrvatske. Bio je to posljednji kolektivni ugovor koji je potpisao samostalni hrvatski sindikat do 1990. godine.
U Drugom svjetskom ratu spašavale su se materijalne tekovine organizacije. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odmah je uslijedila “reorganizacija” sindikalne organizacije grafičara, nametanje prisilne uprave i stalni nadzor, uz masovno hapšenje grafičara, te brisanje mnogih “politički sumnjivih” članova. S druge strane, u toku antifašističke borbe od 1941. do 1945. radile su mnoge ilegalne tiskare diljem Hrvatske, a čak 73 člana Sindikata dalo je svoj život u antifašističkoj borbi.
Mnogi će reći da je razdoblje druge Jugoslavije odnosno SFRJ za sindikalnu djelatnost bilo nepovoljno. Pozicija i organizacija Sindikata morala se promijeniti u novim društvenim okolnostima. Ona je kao i sve drugo tada ustrojena odozgo prema dolje, pa su niži oblici organiziranja uglavnom bili logistika višima. No ipak, uvjeti su generalno povoljniji za radnike koji krajem 1952., prvi put ovdje, ali i u svijetu, trebaju sami sebi odrediti plaće. Naš Sindikat ostaje aktivan, angažira se na poboljšavanju uvjeta rada, u kulturnim aktivnostima, obrazovanju radnika i njihovih predstavnika u radničkim savjetima, te na postizanju što boljih poslovnih rezultata poduzeća i samostalnog upravljanja privredom. Zanimljivo, sve do 1964. članstvo u sindikatima bilo je zaista dobrovoljno. No, 1960. godina nije ostala dobrom u našoj povijesti, jer tada je našem Sindikatu nacionalizirana većina nekretnina, koje nikad nisu vraćene. Ostao je donji dio Doma Sindikata grafičara u Zagrebu i manji Dom u Osijeku.
Već 1974. napušta se pretjerano centralistički pristup sindikatima i reorganizira ih se u 16 posebnih sindikata, među kojima je Sindikat radnika grafičke, nakladničke, izdavačke i informativne djelatnosti. Odavde je šest desetljeća stara poveznica našeg rada s ostalim medijima, koja se danas ponovno realizira.
Naznake su bile vidljive već krajem 80-ih, a Petom skupštinom, 26. ožujka 1990. godine započinje ideološko očišćenje Sindikata i njegovo ponovno programsko i strateško osamostaljenje. Sindikat se vraća svojoj temeljnoj funkciji – zaštiti i unapređenju radnih i gospodarskih interesa članova. Dolazi Domovinski rat, kada mnogi članovi mijenjaju alate za puške i poduzeća za bojište. Sadašnji organizacijski oblik Sindikat poprima 17. lipnja 1995. uz naziv Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Nemoguće je upisati sve kolektivne pregovore i ugovore, industrijske akcije, sudske postupke i druge aktivnosti, tim više što i posljednja tri desetljeća, zbog loše privatizacijske prakse i poslovne politike te uz negativne trendove djelatnosti, prečesto stradaju poduzeća i bivaju ugrožena mnoga prava, kao i radna mjesta.
Na posljednjem 7. kongresu, 27. rujna 2019., Sindikat potvrđuje brze promjene tehnologija, povezivanje s ostalim medijima i promjene radnih odnosa, te se sadržajno i organizacijski otvara svim radnicima u djelatnostima vezanima uz medije i usluge, u Sindikat grafičara i medija. Sve to čini u nastojanju da, kao i prvih stoljeće i pol, ostane spreman odgovoriti na izazove budućnosti.
Dok je rada bit će sindikata
Na kraju, gledajući našu bogatu vremensku lentu, svatko se može uvjeriti da je najbolji dokaz koristi, potrebe i budućnosti Sindikata, upravo taj kontinuitet prošlosti. Sve to vrijeme ovaj Sindikat nije mogao opstati sam sebe radi, već zato što su radnici imali potrebu zajedno kao članovi štititi svoje interese. U suštini sve je uvijek jednostavno. Dok je svijeta i ljudi, bit će rada, dok je rada, bit će i radnika, dok je radnika, trebat će promicati njihova prava, interese i slobode. Zato će biti i Sindikata. Jer Sindikat je bio i ostao ništa drugo nego – udruga radnika!
Sretan nam svima 150. rođendan! Bit će ih još mnogo.
