Snaga i odlučnost s kojom je proveden štrajk prosvjetnih radnika iznenadili su ne samo Vladu, već vjerojatno i same organizatore. Točno je da je ta djelatnost godinama podcijenjena. O tome, između ostaloga, govori podatak da se svojedobno na nastavnički smjer matematike i informatike godišnje upisivalo tridesetak studenata, a u zadnje vrijeme svega tri ili četiri. Plaće su male, a ugled nikakav. Gotovo svaki dan možemo pročitati da se učitelji, pa i roditelji, iživljavaju na nastavnicima, a reakcije su mlake ili nikakve. Ne želimo nastavnicima pripisivati namjere koje nemaju, ali se postavlja pitanje ne krije li se u pozadini njihovog nezadovoljstva opće nezadovoljstvo sa stanjem u državi.
Građani Hrvatske su nezadovoljni
Svojim položajem nisu zadovoljni liječnici i uopće medicinsko osoblje, carinici, policajci, da ne govorimo o umirovljenicima i velikoj većini onih koji žive od svog rada. To potvrđuju i međunarodna istraživanja prema kojima smo mi na skali nezadovoljstva na samom vrhu nezadovoljnih. Nervozni smo i nezadovoljni, mrzimo sve i svakoga.
Za to imamo itekako razloga. U zadnjih trideset godina bruto društveni proizvod je u Hrvatskoj porastao za 6,5 posto dok je, na primjer, u Poljskoj taj porast iznosio 120. Ne samo to. Došlo je do preraspodjele našeg jadnog nacionalnog bogatstva pa dok na jednoj strani imamo veliki broj sirotinje, na drugoj imamo bogate koji su se obogatili preko noći i to uglavnom na misteriozan način. Povlaštene mirovine se dijele šakom i kapom, pa sada na njih otpada 25 posto mirovinskog fonda dok 500.000 umirovljenika nema doslovno za život. Povlaštenim slojevima se pogoduje na sve strane, korupcija buja.
O toj famoznoj korupciji govori se godinama i to na sva usta, ali ta borba je tako jalova da bi bila smiješna da nije žalosna. Protiv zagrebačkog gradonačelnika godinama se bezuspješno vode sudski procesi, kako vrijeme prolazi on je sve arogantniji, proglašava se institucijom, a afere se u Zagrebu nižu na dnevnoj bazi, počevši od projekta Manhattan pa do adventskih kućica.
A njegov klub zastupnika buja, predsjednica Republike mu pjeva na rođendanu. To je Hrvatska! Recimo da je čovjek nedužan. Pa daj da se to dokaže brzo i učinkovito.
Postavlja se pitanje do kada ćemo tako. Industrija propada, pa je nakon brodogradilišta na red došao „Đuro Đaković“. Uskoro više neće imati što propasti jer hrvatska industrija samo što nije nestala, živimo na monokulturi, to jest na turizmu i jeftinim kreditima. Hoćemo li moći živjeti od fraza o domoljublju i državi, uz nešto mržnje prema homoseksualcima, Srbima, malo manje prema Slovencima i Bošnjacima i tako redom, ili će se naći politička snaga da izmijeni stvari? A možda se stvari namjerno prepuštaju svom tijeku, pa što bude.
