Na prvi pogled stanka se čini perifernim pitanjem, ali ustvari, svakodnevno je vrlo važna. Za radnika je stanka važna jer je ona radnikovo pravo na odmor, predah uslijed kojeg on može obnoviti svoju energiju i koncentraciju, kako bi izdržao na traženoj razini raditi do kraja radnog vremena te uspio izvršiti svoje radne zadatke.
S druge strane, stanka je važna i za poslodavca. Poslodavac je u načelu radniku dužan omogućiti primjereno korištenje stanke. Prema mnogim istraživanjima produktivnost radnika u njegovom radnom danu ne ovisi samo o njegovom ukupnom vremenu provedenom na radu.
Stoga, iako se radi o „samo“ 30 minuta, stanka svakako ima velik značaj i ne smije ju se podcjenjivati.
Pravo na stanku
ZOR u članku 73. stavak 1. određuje da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Odredba je relativno jasna. Ako radno vrijeme traje više od 6 sati, radnik ima pravo na stanku, a poslodavac ju je dužan omogućiti.
Važno!
S obzirom na to da se stanka uračunava u radno vrijeme, ova granica od šest sati dnevnog rada uračunava u sebe i stanku, tako da ustvari govorimo o 5 i pol sati efektivnog rada i 30 minuta stanke.
Naravno, trajanje stanke može biti i duže ako poslodavac to omogući, kao što ju može omogućiti i u slučaju rada kraćeg od 6 sati. Posebnim propisom može biti određeno i drugačije pa, na primjer, vozači određenih kategorija i uvjeta imaju pravo odnosno obvezu na stanku i u kraćim razdobljima, a stanke im moraju biti duže. Također, moguće je da određeni, posebno naporni fizički poslovi, poslovi povećane koncentracije i odgovornosti, ili izloženost iznimno nepovoljnim uvjetima zahtijevaju češće i/ili duže stanke, što se može posebno propisati. U uvjetima rada na visokim temperaturama, nužno je uzimati stanku od nekoliko minuta barem svakih sat vremena. U praksi se postavlja pitanje stanke za one radnike koji zbog rasporeda radnog vremena ili zbog prekovremenog rada nastavljaju raditi daleko preko 8 sati. U pravilu im se nakon neke granice, bilo kroz kolektivne ugovore, druge akte ili samu praksu daje pravo na dodatnu stanku istog ili nešto kraćeg trajanja. Ustalilo se pravilo da radnici nakon 10 sati rada imaju pravo na dodatnu stanku od 30 minuta.
Članak 73. stavak 2. ZOR-a dodatno štiti maloljetnike te određuje: Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. Odredba je jasna, maloljetnici ostvaruju pravo na stanku već u okviru 4 i pol sata, odnosno 4 sata efektivnog rada i 30 minuta stanke.
Nadalje, prema stavku 3. članka 73. ZOR: radnik, odnosno maloljetnik koji u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu. Dakle, kod radnika u nepunom radnom vremenu njegova radna vremena se zbrajaju te ako prelaze iste navedene okvire, radnik ostvaruje pravo na stanku. On neće imati pravo na dvije stanke od 30 minuta, može razmjerno radnom vremenu kod svakog od tih poslodavaca koristiti stanke koje u zbroju nose 30 minuta.
Primjer:
Ako je kod oba poslodavca po 4 sata dnevno, vjerojatno će kod oba koristiti stanke od po 15 minuta, ako je kod jednog poslodavca 7 sati, a kod drugog 1 sat, vjerojatno će kod prvog iskoristiti cijelu stanku.
Drugačiji način korištenja stanke
Članak 73. stavak 5. ZOR-a određuje: Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora stanke, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja ovoga odmora. Ako narav posla nalaže, stanka se može odrediti i na drugi način (njezino vrijeme i korištenje). No, to ne znači da radnici nemaju pravo na stanku, da se ona ne mora odrediti. Oni zadržavaju to pravo, a pitanje stanke se baš u tom slučaju treba jasno odrediti. Zakonodavac samo daje mogućnost pobližem odrađivanju tog pitanja s obzirom na posebne okolnosti posla, ali nikako ne negira pravo na stanku.
ZOR određuje prekršajnu odgovornost poslodavca ako radniku ne omogući korištenje stanke na način i pod uvjetima propisanima člankom 73. tog Zakona. Novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba, a novčanom kaznom od 4.000,00 do 6.000,00 kuna za isti prekršaj kaznit će se poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe.
