Europsko gospodarstvo već sedmu godinu muku muči s krizom. Bilježe se manji pomaci, a u nekim državama Europske unije poput Španjolske, Portugala, Italije i Grčke kriza ne posustaje. Hrvatska u svemu tome ima počasno mjesto. Jedina je država u kojoj su gospodarski pokazatelji u 6-godišnjem razdoblju iz godine u godinu sve gori. Ove godine Europska komisija predviđa za Hrvatsku gospodarski rast od 0,2%, najmanji u Europskoj uniji. Tih 0,2% spada u kategoriju statističkih pogrešaka, a ako se i ostvari, u Hrvatskoj se ama baš ništa neće promijeniti. Podsjetimo, od 2008. do sada gospodarstvo je u Hrvatskoj smanjeno za 13,5%.
Zaboravljena iskustva iz prošlosti
Lijek za krizu još nije nađen. Koplja se lome oko toga treba li štedjeti ili poticati potrošnju. Činjenica je da stezanje remena do sada nije dalo neke naročite rezultate, a u nekim zemljama, poput Grčke, štednja je dovela do gospodarske i društvene kataklizme. I u Hrvatskoj se pokušava štedjeti i to uglavnom na krivim mjestima, kao na primjer, na znanosti i istraživanju. Znamo do kakvih su rezultata doveli takvi i slični smušeni postupci sadašnje očito nesposobne Vlade.
Štednja dovodi do dodatnog umrtvljavanja gospodarstva. Dakle, ostaje potrošnja. No, mi smo izgleda svi zaboravili zbog čega je došlo do sadašnje krize. Razdoblje do 2008. bilo je doba jeftinog novca, krediti su se uzimali na sve strane, nemilice se trošilo, kako u Europskoj uniji tako i u Hrvatskoj. U našoj zemlji su trgovački centri nicali kao gljive poslije kiše. U toj potrošačkoj groznici Hrvatska je trošila 8% više godišnje od onoga što je stvorila. Sada kad sve to treba vratiti, našli smo se u sto muka. Očito ni poticanje potrošnje nije onaj čarobni štapić koji će riješiti nagomilane probleme.
Kao rješenje za izlazak iz krize navodi se također da su prijeko potrebne investicije, otvaranje novih radnih mjesta, poboljšanje poduzetničke klime i tako redom. Te fraze se ponavljaju u svakoj prilici, a rezultat je da u Hrvatskoj ima sve manje zaposlenih i sve manje investicija.
Strah od bogatih
U tom moru čarobnih i neučinkovitih rješenja, rijetko i stidljivo spominje se da je jedan od uzroka sadašnje krize ogromno socijalno raslojavanje. Nedavno je objelodanjeno da jedan posto stanovnika raspolaže sa 50% svjetskog bogatstva, s tendencijom dodatnog rasta njihovog bogatstva. Ni Hrvatska nije pošteđena takvog trenda, s time da razlike nisu ogromne kao u svijetu. Ipak, pet stotina tisuća umirovljenika ima mirovnu manju od 2000 kuna, da ne govorimo o nezaposlenima, onima koji rade i ne primaju plaću ili onima koji su na minimalnoj plaći. Procjenjuje se da je dvadeset posto građana Hrvatske izloženo riziku od siromaštva.
S druge strane, imamo uski sloj bogataša od kojih su mnogi imovinu stekli na sumnjivi način, menadžersku vrhušku čija godišnja primanja iznose nekoliko milijuna kuna te mnoštvo političara čije je bogaćenje teklo usporedno s njihovom političkom karijerom. Bogati su uzeli lavovski dio narodnog bogatstva i tako umanjili kupovnu moć najvećeg dijela hrvatskih građana.
Postavlja se razumljivo pitanje – za koga razvijati proizvodne i uslužne djelatnosti. Za milijun i dvije stotine tisuća umirovljenika s prosječnom mirovinom od 2200 kuna, dvadeset posto siromašnih i ostale bijednike koji dolaze na Markov trg jer mjesecima nisu primili plaću. Ta sirotinja ne samo da je ekonomski upropaštena, već je potpuno društveno marginalizirana. Nitko ne postavlja pitanje što je s položajem i dostojanstvom, na primjer onih pola milijuna umirovljenika s mirovinom do 2000 kuna, ali su zato u središtu pozornosti već mjesecima oni koji primaju povlaštene mirovine, koje na godišnjoj razini iznose 6,5 milijardi kuna ili 25% ukupnog mirovinskog fonda.
Smanjiti socijalne razlike
Razumna preraspodjela narodnog bogatstva kojom siromašni ne bi bili tako siromašni, a bogati tako bogati, ne bi preko noći preokrenula situaciju, no sigurno bi bio jedan od koraka koji bi pridonio gospodarskom ozdravljenju. Nažalost, takva promjena u Hrvatskoj je vrlo malo vjerojatna. Bogati u gospodarstvu i politici drže sve poluge vlasti i oni neće odstupiti ni milimetar. Znakovito je ponašanje banka u slučaju franak. Životi tisuća ljudi koji su uzeli kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima su upropašteni, no banke ne žele svoj profit umanjiti ni za lipu. Na riječima se zalažu za nalaženje rješenja, no ono se svodi na to da to rješenje plate ne oni, već netko drugi. Uostalom, zar oni koji primaju povlaštene mirovine ne prijete vojnim udarom ako stvari ne budu onako kako oni hoće? Ako nas to može utješiti, bogataši u svijetu se također ne žele odreći ni centa svog bogatstva, što više, oni su iz godine u godinu sve bogatiji.
Vrijeme prolazi, pričaju se prazne priče i ništa se ne mijenja. Kriza koja je zahvatila kapitalistički sustav očito je tvrdokornija nego što se mislilo. U Hrvatskoj to vrlo dobro osjećamo.
