Postoje li u Hrvatskoj dvije kategorije radnika? Je li „bijeli“ štrajk rezerviran samo za bijele vlasulje, bijele kute i druge bijele ovratnike? Što bi suci presudili o svojim aktivnostima da se i sami nađu pred sudom?
Različiti standardi u borbi za prava
Solidarnost zaslužuju svi koji se bore za svoja prava. No, način kako se to danas različito može ostvariti navodi nas na gornja pitanja. Većina radnika mora se pridržavati svih propisa i kada se bori za svoja prava, jer bi inače bili sankcionirani neisplatom plaće, pa i otkazom. Drugi dio i dok štrajka prima plaću, a poslodavac ne prijeti sankcijama.
Jaki su argumenti da su plaće sudaca od 2000. godine pale u odnosu na prosječnu plaću u društvu, iako se i odnosi u tom društvu mijenjaju. Svakako treba uvesti reda u valoriziranje rada i sam rad pravosuđa. Moguće da je prostor za socijalni dijalog u slučaju sudaca zaista sužen. Ali nemamo li svi pravo i na jednaka pravila pod kojima krećemo u te iste borbe? Bi li suci presudili da su dopuštene iste aktivnosti ako bi ih provodili neki sasvim obični radnici u privatnom sektoru?
Jesu li suci u štrajku?
Radnik u suštini može odbiti raditi ako je ugroženo njegovo zdravlje i život, ako je privremeno nesposoban za rad, kada ima pravo na odmore i dopuste, te ako je u štrajku. Ovo posljednje – štrajk, upravo postoji kao institut dozvoljenog prekida rada u borbi za ostvarenje gospodarsko-socijalnih interesa. No, jesu li suci u štrajku, ili nisu?
Evo što mislimo da znamo o ovom „bijelom“ štrajku. Na sudovima Republike Hrvatske suci kreću s novim ciklusom „mjera upozorenja“. Od 22. siječnja do 2. veljače 2024. odgađaju se sve radnje u prvostupanjskim i drugostupanjskim postupcima, osim u hitnim predmetima u kojima bi mogla nastupiti nenadoknadiva šteta. Za vrijeme trajanja mjera upozorenja svi suci bit će na radnom mjestu i obavljati ostale poslove u okviru svoje sudačke dužnosti cijelo radno vrijeme. Je li to štrajk, ili ne?
- Naš Zakon o radu (ZOR) ne opisuje nijanse štrajka od „crne do bijele“, nema u njemu „50 nijansi sive“. Rad se prekida, ili se ne prekida. Radnik ili jest, ili nije u štrajku. Štrajk jest, ili nije. Jesu li suci u štrajku, ili nisu?
- Štrajk se provodi u svrhu zaštite gospodarskih i socijalnih interesa članova (čl. 205. ZOR-a). Interes je svakako legitiman.
- Pravo pozvati na štrajk imaju sindikati kao udruge radnika (čl. 205. ZOR-a). Je li Udruga sudaca registrirana kao sindikat pri ministarstvu nadležnom za rad? Njezin naziv ne upućuje na to. Ako jest, može pozvati na štrajk. Ako nije?
- Štrajk mora biti najavljen, a prije štrajka mora se obvezno provesti mirenje (čl. 206. ZOR-a). Je li to učinjeno?
- Ako su radnici u štrajku, onda ne moraju raditi ništa. Raditi moraju samo radnici na poslovima koji se ne smiju prekidati (čl. 205. i 214. ZOR-a). Tako i zvuči najava mjera upozorenja. No, je li to i štrajk?
- Ako radnici nisu u štrajku, ne mogu sami birati što hoće, a što neće raditi. Radnik mora prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao (članak 7. ZOR-a). Jasno je da radnik koji to odbija krši odredbe svojeg ugovora o radu i može biti sankcioniran, pa i otkazom. Jesu li suci u štrajku, ili nisu?
- Tko je ovdje uopće poslodavac? Kome su se u toj funkciji najavile aktivnosti? Sudovima, ministarstvu, vladi, javnosti?
- Poslodavac može radniku razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku smanjiti plaću. Jesu li suci u štrajku, ili nisu?
- Radnik svoju redovnu plaću u pravilu prima za svoj normalan uobičajeni radni učinak. Što ako radnik namjerno radi na samo npr. 30% učinka? Jesu li suci u štrajku, ili nisu?
„Bijeli štrajk“, ako ta svijetla nijansa zaista postoji, može se u granicama legalnosti provesti tako da se radnici pri obavljanju posla slijepo pridržavaju svih pravila struke, a tako usporavaju same procese (npr. pregledavanje svakog auta na carini, uporno ponavljanje pripremnih ili kontrolnih radnji, vožnja prema svim propisima (iako bi ionako trebala biti)). Je li to ovdje slučaj? Termin „bijeli štrajk“ ustvari koriste mediji pokušavši u dvije riječi opisati što se zaista događa, ali vidimo to nije tako jednostavno.
Što bi inače učinio poslodavac
Država podiže plaće svima, pa su mislili da će svi biti i zadovoljni. No kuriozitet je da je broj nezadovoljnih sve veći, jer svi očekuju još više. Za nastalu nejasnu situaciju odgovorna je i ta druga strana, država, resorno ministarstvo, tko god nastupa kao stvarni poslodavac. Većina poslodavaca u privatnim, ali i državnim tvrtkama, bi:
- Učinili sve da se stvari riješe mirnim putem (barem njih 2/3).
- Kad bi došlo do prekida rada, posebno ovako nejasnog, tražili bi ocjenu je li štrajk odnosno prekid rada zakonit. Naravno, ako sudovi rade.
- Mnogi bi zaprijetili radnicima neisplatom plaće za vrijeme štrajka, ili smanjenjem plaće zbog smanjenog radnog učinka? Realnost je da bi neki poslodavci izvršili i druge, pa i nedopuštene pritiske, na radnike i organizatore akcija.
- Ako bi radnici bili u nezakonitom štrajku, ili prekidu svojeg rada, upozorili bi ih, a ubrzo sankcionirali i otkazom.
- Sindikat odnosno organizator nezakonitog štrajka vjerojatno bi bio tužen za štetu.
Kada žele upozoriti poslodavca, obični radnici mu moraju najaviti štrajk upozorenja, koji je kraćeg trajanja, ali je, dok traje, to opet štrajk i jasan je kao prekid rada.
Opušten pristup s obje strane
Obje strane gotovo nonšalantno pristupaju trenutnoj situaciji. Niti se suci izgleda puno uzbuđuju što su (ili nisu) u „bijelom“ štrajku, a još manje izgleda da se uzbuđuje država odnosno tko je već njihov pravi poslodavac. Sve izgleda kao jedan valcer u kojem svaki partner strpljivo čeka da se drugi popikne.
Zaboravljaju da su jedini pravi poslodavci za obje strane hrvatski građani, koji dodatnim čekanjem svojih predmeta i svojim novcem sve to plaćaju. S obzirom na to kako javnost gleda pravosuđe, mnogi će komentirati da se dva tjedna prekida rada sudaca neće ni primijetiti.
Radnici nisu jednaki
Nije pravedno, ali ispada da neki radnici pa ni njihovi poslodavci čak i kad se štrajka nemaju puno za izgubiti. Obični radnici pak često ne smiju štrajkati ni za zaštitu svojih radnih mjesta, njihovi zahtjevi proglašavaju se nezakonitima, a rizici kojima se izlažu u svakom štrajku kreću se od gubitka plaće i posla do propasti samog poduzeća.
Kad ti obični radnici gledaju kako se pristupa ovdje, tada se s pravom mogu pitati: Jesmo li zaista glupi? Živimo li u državi gdje za neke grupe ne vrijede ista pravila kao i za obične smrtnike? Jesmo li zaista društvo nejednakih pred zakonom i sudom?
Što bi presudili običnom radniku?
Što bi suci presudili da im se obrati poslodavac koji ima privatni starački dom i tuži udrugu (koja možda čak i nije sindikat) i radnike koji su kao „mjeru upozorenja“ odlučili samo hraniti štićenike i davati im nužne lijekove, a ostale aktivnosti od brige za njihovu higijenu, zdravlje i normalan život prestaju do daljnjeg raditi? Što bi suci presudili radnicima u stanicama za tehnički pregled koji su odlučili pregledavati samo vozila policije, hitne pomoći i vatrogasaca? Što bi presudili radnicima čistoće koji su odlučili odvoziti samo smeće ispred bolnica, škola, vrtića i, naravno, sudova, ili samo smeće, a ne više i reciklirani otpad? Može li radnik HEP-a i Vodovoda odlučiti održavati samo magistralne vodove? Može li vozač autobusa voziti samo trudnice i starce? Može li tiskar birati naloge koje (ne)će raditi?
Da ti radnici završe na sudu: bi li to bile dozvoljene mjere upozorenja, bi li to bio štrajk, zakonit ili nezakonit, ili bi to bio nezakonit prekid rada s rizikom za ozbiljne sankcije radniku?
Što bi presudili suci kada bi njihov poslodavac tražio ocjenu (ne)zakonitosti njihovih akcija?
