FRIEDRICH NIETZSCHE: – Da li je svijet, kakav se predstavlja, podnošljiv za čovjeka?
Misao (pitanje) njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, izrečena prije oko 130 godina, aktualna je i danas. Čak, možda, još i aktualnija, kako vrijeme prolazi. Čovječanstvo juri za profitom, bez mjere i smisla, rušeći pred sobom i oko sebe sve i svakoga tko se isprječava na tome putu nepodnošljive pohlepe, bahatosti, truloga hedonizma. Zagovornici kontinuiranog ekonomskog rasta, kome se ne vidi kraja, upiru prstom u Japan i Japance: – Radite, kažu, – kao Japanci, pa ćete svega imati. Bit ćete bogati i sretni! A što stoji iza te “sreće”? Iscrpljen, iscijeđen čovjek, dodatak stroju, koji čeka smrznutu starost i grca za izgubljenom mladosti.
Čovjek, osim bioloških, ima i svoje kulturne, obrazovne i tjelesne potrebe. On želi da se druži s drugim ljudima, da s njima dijeli dobro i zlo, da ljuduje. Pobogu, pa čovjek je društveno biće! Ako to ikada prestane biti, onda se više neće zvati čovjek, vratit će se u svoje animalno jato, odakle je i zakoračio u civilizaciju.
Današnji svijet, pod mimikrijom demokracije i ljudskih prava, grca od socijalne nepravde, brutalne eksploatacije rada i radnika i svih resursa, i nezajažljive borbe za moć i prevlast. Tko je nositelj i graditelj takvoga svijeta? Bogati i moćni. Ne radnici i seljaci. Oni su svedeni na suvremene robove. Oni su bez ičega: bez prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Eksploatatorima oni trebaju samo kao roba na tzv. slobodnom tržištu. Što oni mogu prodavati? Samo golu radnu snagu i ono malo zanatskoga znanja. Za svoju sudbinu uvelike su sami krivi. Imali su u svojim rukama tvornice. Zašto su ih predali u ruke lažnim domoljubima, spletkarošima i zgubidanima? Vlast ih je prevarila, govoreći kako bez “dvjesto bogatih obitelji neće biti jake Hrvatske”. E, pa evo nam svima pred očima te “jake Hrvatske”! Nema posla, nema plaća čak ni za one koji rade, postali smo sluge. Čiji? Neka svatko za sebe nađe odgovor na ovo pitanje.
Ustani, Jelačiću bane, da vidiš što sve u slobodu stane!
Još od stare Grčke, gdje je nastala, demokracija, do dana današnjega, nije se ostvarila u svojoj punini, kao vladavina većine, koja je tolerantna prema manjini i koja, na taj način, stvara i održava harmoniju i koheziju u ljudskom društvu.
U Republici Hrvatskoj, a tako je i u cijeloj Jugoistočnoj Europi, demokracija se ostvaruje prema principu “tko jači, taj tabači”. Skandinavske zemlje nedvojbeno su najdemokratskije u svijetu. Kod njih je demokracija usko povezana s ekonomskim razvitkom, pravima radnika, i ukupnim standardom građana svake države. Eto, primjerice, Švedska će uskoro prijeći na 30-satni radni tjedan, a u Hrvatskom saboru se bore hoće li uvesti 40, 50, ili više sati tjedno. I sve to pravdaju tzv. fleksibilnošću, novim i bržim zapošljavanjem i “usrećivanjem” radnika.
Država Hrvatska statusno je danas u takvom položaju da rijetko što veliko može učiniti na dobrobit svojih građana: banke i tvornice prodala je za budzašto strancima, domaći “rodoljubi” su je oglodali kao zečevi glavice zelja, vrhovni zapovjednik vojske je NATO. I ne samo vojske. Oni drže pod svojim okom sve strateške grane hrvatskog gospodarstva. Mi ne smijemo ništa prodati, a da ne pitamo “gazde”. Oni nam određuju i omeđuju kupce i dobavljače, energetske puteve i zone interesa. Bez njih i bez Bruxellesa Hrvatska ne smije utvrđivati svoju vanjsku politiku. Ona je mora “usklađivati” s ukupnom politikom
Europske unije. Pa kako nam Bog dade. Navikli smo kroz tolika “nepoznata” stoljeća.
Za svo to vrijeme igrat ćemo se demokracije i demokratskih izbora. Po kuloarima mrmljat ćemo “slatke riječi”: Pa tko onoga bezveznjaka izabra u Sabor! A ona kokodakaljka, već nam dvadeset godina pije krv na slamku. Bože, smiluj nam se! Poštedi nas ovih naših saborskih neznalica! A tek ovi u Vladi! Bože sačuvaj, ne znaš tko je od koga gori i nesposobniji! Ali, eto, narod ih izabrao i “praf mu budi”! Nije bolje niti zaslužio. Važno je da smo slobodni! Možemo psovati koga hoćemo i gdje hoćemo! Ništa se neće promijeniti.
Preletači
Nova hrvatska demokracija iznjedrila je, a to čini i nadalje, i novu sortu “narodnih predstavnika”, tzv. preletače. Skakuću iz jedne u drugu stranku poput zastrašenih gusaka – nekada kroz maglu, nekada ispod magle, a negda kroz duboku tmicu. Oni su bukvalno shvatili tzv. slobodno tržište – stoje stalno na raspolaganju svim kupcima, sa sjevera i juga, s istoka i zapada, crvenima, crnima, zelenima i žutima, a može i šarenima, ako zatreba. Polivalentni su, vrag ih dao, opskrbljeni svim alatima lažljivaca, smutljivaca i debelokožaca. Najviše mrze motiku i lopatu, čak i onda kada ih hvale u tuđim rukama. Samo da se dočepaju lagodnoga života, dosta novca i materijalnoga blagostanja. Sve će učiniti da ostvare svoje životne ciljeve. Prodat će se i “crnome vragu”, ako treba. Kakvi ideali, kakvi bakrači! Jedanput se živi, jedanput se mre – to je temeljna deviza. Pred njom su sve ideologije prazna slama. Kome treba, neka mu je! Njima ne treba. Preletač sam bira svoje nebo i svoje gnijezdo.
Nisu, naravno, ni sindikati imuni na preletače. I oni su iz svojih redova iznjedrili nekoliko preletača. Svakako da je među njima najpoznatiji Boris Kunst, nekadašnji bučni predsjednik URS-a. Jurišao je herojski na policijski kordon HDZ-ove vlasti prilikom prosvjeda protiv zatvaranja Stojedinice, branio slobodu izražavanja i javnoga okupljanja, bio prvi na braniku osvajanja slobode. I činilo se svakom (da parafraziramo pjesnika) da će dugo, vrlo dugo, Boris trčati ispod svoda plava, dok sve radničke probleme ne pozavršava. I, što bi? Umorio se, jadničak, pa pretrčao onima protiv kojih je digao “radničku pobunu”. Otišao Boris u HDZ, pa u Sabor, da odatle, svojim potamnjelim baritonom, poziva one iste radnike, s kojima je prosvjedovao, da se “vrate na pravi put” i podrže HDZ na izborima! Jer – to je prava vlast, nastala u narodu, za narod, a ne protiv naroda – kao “oni drugi”! Saborska mirovina čeka ga neokrnjena. Za nju se, jadničak, tako mukotrpno borio na dvije suprotstavljene strane. Važno je da je preletač Boris spoznao koja je “prava”.
Što bi narod bez preletača? Teže bi raspoznavao pravdu i nepravdu, poštenje i sramotu. A to nije malo za svakoga tko se čovjekom osjeća.
Diplomo moja, tiho budi, da se Nečastivi ne probudi!
Na hrvatskom tzv. slobodnom tržištu može se kupiti sve “od igle do lokomotive”. Toliki broj lažnih svjedodžbi, diploma, magisterija i doktorata može se kupiti na tom tržištu, da od toga već boli glava i nadležna tijela progona i sudstva, samo se “diplomanti” puno ne uzbuđuju. Oni se drže već poznate izreke jednoga američkoga milijunaša da “na svijetu ne postoji ništa što se ne može kupiti”. Velika većina mladih, a i starijih, koji pošteno odrađuje svoje školske i studentske dane, koja se “ubi učeći”, biva ponižena od lupeža koji su se dokopali diploma na nepošten način, koji ništa ne znaju, a nerijetko zauzimaju radna mjesta koja traže visoku stručnu spremu ili znanstveni stupanj magistra i doktora znanosti.
USKOK-ove akcije “Index 1 i 2” dale su neke rezultate na suzbijanju kupoprodaje diploma i ispita, ali to nije iskorijenilo taj korov do kraja, jer ima pojedinaca koji su polagali ispite “na flok”, a neki su jednostavno imali protekcije zahvaljujući debelim poznanstvima, kumovima, prijateljima i tzv. sredstvima veze.
Poseban slučaj su javno otkriveni plagijati diplomskih, magistarskih radova i doktorskih disertacija. U javnosti već prokazani pojedinci pokazali su se kao drski plagijatori tuđih radova, ne trepnuvši okom na tu sramnu činjenicu, jer, kako kažu, “to su kompilacije, a ne plagijati”.
Ima i takvih koji su, služeći se “sredstvima veze”, pribavili fakultetsku diplomu, a da na matičnoj visokoškolskoj ustanovi ne postoji niti jedna prijava za pojedini ispit, i na njoj dobivena ocjena. Primjera radi, da bi netko završio Pravni fakultet u Zagrebu, takvih bi prijavnica trebalo biti oko 35. Valjda je nemoguće podmititi 35 profesora, ali je diploma “v žepu”. Kako je tu dospjela, trebalo bi istražiti. Ako ima političke volje. I ako se, naravno, ne radi o “krupnoj ribi.”
Ima i onih koji su magisterije i doktorate stekli u Bihaću, Banja Luci, Mostaru ili na nekom privatnom hrvatskom fakultetu. Postavlja se pitanje: Ima li Hrvatska dovoljno stanovnika da napuni sve visoke škole i fakultete, koji se množe poput pečurki poslije kiše?
