Toliko očekivana reforma obrazovanja konačno je poprimila svoje prave obrise i krenula u hrvatske osnovne i srednje škole na velika vrata, početkom nove školske godine. Mnogo osvrta, mnogo analiza, za neke odličan početak, za druge preuranjeno, za treće prekasno, ali za sve učenice i učenike, učitelje i nastavnike izuzetno vremenski naporno i složeno. Reforma obrazovanja je za mnoge zemlje najvažnija društvena reforma na kojoj se radi godinama, a kada krene, još se nekoliko godina uvodi, sve s ciljem da poluči najbolje rezultate. U našoj zemlji to uobičajeno nije tako. Pristup reformama je prepun obilježja politike s premalo struke, javnost ima saznanja samo o tome da se u školama događa reforma, a što je to zapravo, nitko uistinu ne zna.
Nezadovoljstvo učitelja i nastavnika
Učitelji i nastavnici su u reformu krenuli slijedom svojih radnih zadataka i sklopljenih ugovora o radu. Reforma im je izmijenila obveze, zahtjevi za učenjem su postali stvarnost, a slobodno vrijeme kod kuće ispunjeno je brojnim obvezama, uglavnom virtualnih, za koje ih nije nitko obrazovao. No, dok su mnoga djeca u školi radila na tabletima koje im je osigurao sustav, učitelji i nastavnici su sve pripreme za reformu odradili na privatnim računalima i mobitelima. Oni naprosto nisu uključeni u reformu sa svojim potrebama. No, poziv nastavnika i učitelja zahtijeva stalno učenje, pa su i ovaj put sve to podnosili kao da je to dio njihovih obveza. Sa svakim danom obrazovne reforme njihovo je nezadovoljstvo raslo, da bi početkom listopada doživjelo kulminaciju. Suočeni sa stvarnošću da su sva obećanja koja su dobili u tijeku pripreme reforme bila samo virtualna igra, da se njihov status uz silinu novih poslova pogoršao, da se plaće u drugim djelatnostima javnog sektora povećavaju, da oni ostaju zadnji na ljestvici, da se sve lomi preko njihovih leđa, da političari reformu prikazuju kao svoj uspjeh, odlučili su o svojem statusu javno progovoriti. Emocije su dotakle njihovo dostojanstvo, jer je tako očekivani socijalni dijalog i priznanje njihove uloge u reformi kojim bi se sve razjasnilo, iznenada, na svim razinama prestao. Ostalo je samo povrijeđeno dostojanstvo, iznevjerena obećanja i papir na kojemu su napisali svoje minimalne zahtjeve koje traže u „školi za život“. Dok je resorno ministarstvo pompozno i zdušno nagradilo 510 učitelja i nastavnika koji su radeći na reformi po nekima zaslužili priznanje, ostalih 69.500 učitelja i nastavnika ostalo je prikraćeno i za priznanje i za dostojanstvo. Dogodila se negacija negacije, koja je u normalnim uvjetima nemoguća. Zar je to dobar početak reforme tako osebujnog naziva?
Najava štrajka
Izostankom socijalnog dijaloga s najodgovornijima za stolom, o statusu učitelja i nastavnika u novim uvjetima, nezadovoljstvo je poprimilo nove konotacije, ali i ojačalo svijest u snagu sindikata te su se okrenuli sami sebi. Informativna mreža među sindikalno organiziranim učiteljima i nastavnicima postala je dio svakodnevice, anketirala se spremnost svakog pojedinca da se sam zauzme za svoj status. Uslijedila je proceduralna najava štrajka. Javnost je pomalo iznenađena dočekala ove najave nakon hvalospjeva resornog ministarstva o reformi. Naravno, javnost, kao i u mnogim drugim situacijama nije obaviještena o pozadini najave štrajka kao ni o tome što je štrajk. Ali, mnogi, naoko nevažni političari na nacionalnoj razini su odmah pohrlili prisvajati tuđe nezadovoljstvo kao izraz vlastitog uspjeha, govoreći u prilog ili protiv štrajka. Kad je štrajk započeo, 10. listopada, mediji su pokazali toliko nerazumijevanja da se uglavnom pisalo o tome kakvo je stanje u koaliciji, hoće li biti novih parlamentarnih izbora, bacale su se „kante benzina“ na saborsku većinu, a da se nitko nije sjetio reći da štrajk nije destrukcija, otpor ni ucjena, nego sredstvo koje stranke u sporu vraća za stol, u komunikaciju koja je prestala, jer je među strankama ogromna neravnoteža moći. Štrajk je jedino sredstvo sindikata kojim se može, na bazi solidarnosti, vratiti moć slabije strane da bi u nastavku dijaloga bila ravnopravna.
Štrajk ide dalje…
Na pomolu je sedmi dan štrajka. Toliko hvaljena reforma „Škola za život“ i preko 500 000 učenika i oko 70 000 učitelja i nastavnika su izgubili milijune nastavnih sati. Učitelji i nastavnici su odlučni u borbi. Ni 6. dan štrajka broj učitelja i nastavnika u štrajku se nije smanjio. Upravo ta odlučnost govori da su svega svjesni, da su sami odlučili o načinu borbe do cilja. Javnost i dalje ostaje neobaviještena, jer eto, kroz medije im se nudi više nego što su tražili. Svi čekaju socijalni dijalog koji ne dolazi na pravi način. Skupljaju se i dalje politički poeni. Oni koji su prijetili izlaskom iz koalicije su se naglo povukli. Daju se razne kvalifikacije štrajku, socijalni dijalog se vodi jednostrano, na daljinu. Tipično za političare. Šute i sindikalne središnjice i drugi sindikati. Zašto? Vjerojatno zato što u Hrvatskoj jedino javni sektor ima sindikate sposobne za sindikalnu borbu. U privatnom sektoru je vrlo malo sindikalno organiziranih radnika. Oni su naprosto prisiljeni uzeti plaću koju im poslodavci daju i ne bune se. Ili, nezadovoljni odlaze u druge zemlje, gdje će se njihov rad i dostojanstvo više cijeniti. To nije problem demografije, nego politike i poslovne etike.
