Suvremenost i globalizacija dovode sve veću konkurenciju, zbog čega ljudi osjećaju da je njihov posao, odnosno da preciziramo: njihov dosadašnji način rada i života ugrožen. Iako postoje tehnološki uvjeti da se radne odnose sve više mjeri prema ljudima, to, nažalost, još nije naša realnost. Stoga, ne odustajući od ideala, u ovakvom neprijaznom okruženju nije za odmet razmotriti i što se danas očekuje od radnika.
Struktura načina rada, ali prije svega struktura odnosa prema samom radniku potpuno se promijenila kroz godine. U socijalizmu kojeg se mnogi danas sjećaju s nostalgijom, radnici su imali više prava i mnogo veću sigurnost svog radnog mjesta. Zaposlenik je bio zaštićen i znao je da će poštenim radom moći na kraju odlučivati o svom radu, svom dohotku i vrlo opipljivo znati i osjetiti što je time stvorio.
Sredinom 1990-ih godina se donosio prvi Zakon o radu, a počeo se kreirati u najteže vrijeme dok je Hrvatska još bila u ratu. Tadašnji sindikalni vođe bunili su se i pozivali na prosvjede, ali odaziv je bio slab jer je to bilo vrijeme kada su druge stvari bile u fokusu – krhko primirje te okupacija zemlje.
Zatim je 1995. Zakonom o radu Hrvatska definitivno raskrstila sa socijalistički reguliranim radnim odnosima. Vidjelo se to, primjerice, po tome što je iz zakona posve nestao pojam “radnik”, koji je zamijenjen “zaposlenikom”. Zakon je također produljio mogućnost sklapanja ugovora na određeno s jedne na tri godine. Znatno je olakšan postupak davanja otkaza, a uvedena je još uvijek “popularna” kategorija poslovno uvjetovanog otkaza. On nije značajnije mijenjan do 2001. kad se revidirao dva puta, uvedeni su novi oblici rada, poput privremenog zapošljavanja preko agencija i rada na izdvojenom mjestu. Pojam „radnik“ vraćen je u Zakon, ali su ujedno smanjeni otkazni rokovi i pravo na otpremnine.
Taj proces prelaska iz socijalističkog uređenja u kapitalističko, nažalost, nije donio radnicima u Hrvatskoj dobre stvari. Dvadesetak godina neovisnosti obilježile su deindustrijalizacija, privatizacijska pljačka, rast nezaposlenosti, smanjenje radničkih prava, rast nejednakosti i najbolnije: sveopći pad životnog standarda.
GLOBALIZACIJA ZAHTIJEVA PRILAGODBU I EDUKACIJU
Slobodno tržište na kojem smo i mi još više prisutni od 1. srpnja prošle godine, donosi sa sobom veću povezanost svih subjekata, ali i mnogo slobodnih resursa, bilo materijalnih, bilo ljudskih, koji se izmjenjuju mnogo brže nego ikada prije u povijesti. Suvremenost i globalizacija dovode i sve veću konkurenciju, zbog čega ljudi osjećaju da je njihov posao, odnosno da preciziramo: njihov dosadašnji način rada i života ugrožen.
U takvom sustavu, sigurno radno mjesto/siguran posao više ne postoji kao fiksni termin; ovdje se posao lako gubi, ne samo na individualnoj nego i na razini cjelokupnih industrija, zbog čega razumno globalizaciju i promjene koje je ona donijela, nismo dočekali baš najbolje raspoloženi. Negativna posljedica globalizacije je i to što su mnoga lokalna poduzeća prepuštena na milost i nemilost multinacionalnim gigantima. Zbog smanjenja troškova i održavanja konkurentnosti, mnogi mali i srednje veliki poslodavci pribjegavaju različitim metodama „kreativnog zapošljavanja“, ali i rezanju troškova u područjima treninga i obrazovanja svojih ljudi. To su radile europske vlade nakon izbijanja krize, a neke čak i par godina ranije. Naime, kada su tražile načine za smanjenje proračunskih deficita, uglavnom su smanjile ulaganja u visoko obrazovanje i osposobljavanje.
No, da bi se izlazak iz ekonomske krize ubrzao, potrebni su kvalificirani i obrazovani radnici s većim i različitim vještinama. S njihovim idejama potiče se razvoj gospodarstva i poboljšava konkurentnost koja je narušena krizom. Neke zemlje su u krizi ulagale upravo u obrazovanje; educirajući pojedince ili stvarajući programe, sve s ciljem da zaposlenici budu spremni za strateške turbulencije koje izaziva proces globalizacije.
Dobar primjer za to je Irska, koja je nastavila ulagati u obrazovanje i u visokotehnološku proizvodnju, te je u reorganizaciji svoje privrede napredovala znatno više u odnosu na druge dvije zemlje, Portugal i Grčku i izašla iz recesije.
MOGUĆNOST PRILAGODBE NOVIM UVJETIMA
U Hrvatskoj je trenutno zaposleno 1524 milijuna ljudi, nezaposleno ih je 354.000, a neaktivnih (onih koji ne rade i ne traže posao) ima oko 1,7 milijuna – govore to posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je i u svibnju ostala na trećem mjestu po nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji, iza Grčke i Španjolske.
Zanimljivost: ono što o nama govore stranci jest da je socijalizam ukorijenjen u mentalitetu hrvatskog društva i to u smislu da čak i mladi ljudi smatraju kako im država stalno mora nešto davati, a nisu ni svjesni kažu, „koliko su privilegirani što imaju mogućnosti ostvariti karijeru na temelju vlastitih sposobnosti.“
Kapitalizam je krut za radnika, jer se svatko mora izboriti za sebe, a pobjeđuju samo najbolji. Granica je tamo dokle sežu osobni kapacitet i znanje. Upravo zato sposobnost prilagodbe tržišnim promjenama povećava mogućnost uspjeha, tko se brže prilagodi, brže će reagirati/odraditi/uspjeti, što će rezultirati profitom.
O stanju u Hrvatskoj ne treba previše govoriti jer su činjenice, nažalost, dobro poznate; ljudi gube poslove, sve je više siromašnih. Primjerice, tvrtka Konstruktor nije svojim radnicima isplatila 10 plaća te je inspekcija rada utvrdila kako su se radnici nekoliko puta pokušali naplatiti ovrhom i to počevši od 2012., otkad im poslodavac i duguje plaće. Nameti su ogromni tako da i oni koji pokušavaju pokrenuti vlastiti biznis upadaju u dugove od samog početka. Ono što možemo staviti nasuprot toga i barem malo ublažiti statistike jesu tvrtke koje prkose tim negativnim trendovima. Tako je u 2013. godini među tisuću najvećih kompanija u Hrvatskoj, njih 19 zaposlilo više od stotinu radnika. Među njima je najviše takvih iz trgovačkog sektora, čak deset.
Otkako se pojavila kriza, hrvatske se radnike sve više definira i opisuje kao jednu specifičnu vrstu – depresivni su, spori u odrađivanju nekih zadataka i prvenstveno: mrgudi i gunđala. Stalno se naglašava da se ne možemo maknuti od starih navika i prihvatiti činjenicu da smo ušli u kapitalističku tržišnu privredu u kojoj najproduktivniji opstaju, zarađuju više i jednostavno bolje prolaze, iako je kapitalizam u Hrvatsku stigao prije 25 godina. Jedno radno mjesto do kraja života, odnosno kraja karijere je stvar prošlosti. Čini se kao da su svi željeli živjeti u kapitalizmu, ali ne i raditi u njemu.
Tvrdi se također i da su Hrvati lijeni, neobrazovani, da puno troše, malo rade i htjeli bi puno godišnjeg, te da istovremeno samo čekaju da im stigne pomoć iz Europske unije. Pišu to utjecajni i manje utjecajni mediji te se stječe dojam o nedostatku radnih navika i preplaćenosti hrvatskih radnika. Previše trošimo na mobitele, kaže se, i jednostavno živimo iznad svojih mogućnosti. Stranci nas pak žele – počevši od Australije i Kanade, gdje je otišlo na tisuće naših medicinskih sestara, programera, inženjera…
Meni se prije čini da je kod nas prisutna loša organizacija posla i loš menadžment. Kao dobar primjer na koji se treba ugledati može poslužiti Japan u kojem poslodavci okupe sve ljude, zaposlenike u tvornici bez obzira na njihovu poziciju. Kada onaj na vrhu želi znati što u sustavu ne valja, što je dobro, a gdje treba početi rješavati stvari, pitaju radnike i najnižu proizvodnu razinu, jer kako kažu, „što se više penjemo, to se više stvari skriva“.
Stranci koji posjete našu zemlju i ovdje provedu malo duže vremena, u svojim blogovima i komentarima često spominju da patimo od „depresije na nacionalnoj razini“, kao što ističe dekanica sa Sveučilišta George Washington Mary Anne Saunderson. „Postoji kolektivni osjećaj da ne postoji ništa što pojedinac može učiniti da se stvore promjene. Taj nedostatak samopouzdanja je najgori, a ljudi koji su u depresiji nemaju energiju ni za što. Hrvatska je savršen primjer zemlje s nevjerojatnim, ali posve neiskorištenim potencijalom. Ljudi u Hrvatskoj to znaju, ali ako nisu mnogo putovali, ne znaju koje su vam komparativne prednosti. Promijenite tih nekoliko stvari i bit ćete bogati.“
Ono što postoji je taj problem tzv. „zimskog sna“ u koji su naši radnici skloni upasti kada dugo vremena traže posao. Kada postane neizdrživo teško, oni se prepuste i nerijetko čekaju da posao sam dođe, što se, naravno, ne događa. S druge strane, puna stopa zaposlenosti ekstremno je rijedak slučaj u povijesti kapitalizma, dok je nezaposlenost s druge strane bila i bit će norma u kapitalizmu, koji je čak i producira.
Također se u kapitalističkom sustavu širi stav da će što je radnik zaštićeniji, država zbog toga više „patiti“. No, izvješća iz drugih EU zemalja pokazuju suprotno. Najveću zaštitu radnika imaju upravo zemlje koje se najbolje nose s krizom, poput zemalja Beneluxa, Austrije ili Švedske. Austrija prednjači jer nije osjetila globalnu niti europsku ekonomsku krizu te ima najmanju stopu nezaposlenosti u Europskoj uniji koja trenutno iznosi 4,7% i nije se promijenila u posljednjih godinu dana te je uz bok dobrostojećoj Njemačkoj (5,1%) i Malti (5,7%). Austrijancima ne zavide samo na tome, već i na pravima i zaštiti radnika, najdužem godišnjem odmoru jer imaju 42 dana plaćenog dopusta, kao i na dinamičnom tržištu rada.
Zašto Hrvatska ne može biti dio ovog tima? Zato što u našoj zemlji postoje viškovi referenata, radnika, izmišljenih agencija s previše zaposlenih za koje se ne zna što tko točno radi. U državnom je sektoru organizacija rada loša, administracija spora i skupa te je zbog toga cijeli sustav neučinkovit. To nitko ne rješava, a kad se krene na uštede, onda se jednostavno režu plaće i opća radnička prava.
BUDUĆNOST RADNIKA
Činjenica je da nemamo puno izbora – radnik se mora prilagoditi na ovakvo stanje, prije svega u načinu razmišljanja. Mnogi od nas ovu krizu nisu ozbiljno shvatili. Da me ne biste pogrešno shvatili, svi smo je dobrano osjetili, no imamo problem s nepriznavanjem činjenica. Ne znamo dobro stane jezike, imamo zastarjele tehnologije i proizvodnju, a naši radnici nisu mobilni – EU tržište nam neće dati puno vremena da to svladamo, jer ovdje je bitna konkurentnost. Moramo stvarati i koristiti dobre i obrazovane radnike koji su svjesni pojma o cjeloživotnom učenju, usvajaju znanja i slijede napredak tehnologije te im nije problem mijenjati način rada, kao ni mjesto rada. Ljudi nisu dovoljno fleksibilni, odnosno naš je stari problem potpuna nespremnost na mobilnost. To je pokazala i anketa Zavoda za zapošljavanje iz 2013. godine prema kojoj je od 370.000 nezaposlenih na burzi, samo 3300 ljudi bilo spremno zbog posla otići u drugu državu. Ovakvi podaci idu u prilog procjenama stručnjaka da se ni nakon što smo postali EU članica, neće dogoditi velike migracije.
Probleme imamo i s izvozom, odnosno njegovom zastarjelom strukturom koja se nije mijenjala u posljednjih dvadesetak godina. Stručnjaci navode da se i u tom pogledu mora investirati u nove tehnologije, nove proizvodne kapacitete ili inovaciju postojećih, kao i stvoriti što bolje uvjete za poduzetnike. Kvaliteta danas mora biti standard više nego ikad, ako želimo uspjeti na tržištu.
Radna snaga će kroz kratko razdoblje, bez obzira na njezinu jeftinoću odnosno isplativost, postati sve manje važan kapital za rast i povećanje zaposlenosti. Proizvodnja temeljena samo na ljudskoj radnoj snazi bit će sve manja s dolaskom novih tehnologija. Digitalna revolucija odavno je tu i samo se širi, tako da novi roboti već sada zamjenjuju radnike u brojnim pogonima. Poželjan radnik je fleksibilan, točan i strpljiv. No, danas te tri osobine poprimaju još neke konotacije – fleksibilan: mora se moći prilagoditi svakoj novonastaloj situaciji (promjene u radu, promjene u plaći, mobilnost i spremnost na odlazak u drugi grad ili zemlju), točan: u što manje vremena izvršiti što više zadataka s maksimalnim uspjehom, i strpljiv: ustrajati u svom radu, usvajati nova znanja i primjenjivati ih.
Viktor Gotovac s Pravnog fakulteta ističe „da hrvatski radnik budućnosti mora stalno usvajati nove tehnologije, nova znanja i biti svjestan u svakom trenutku da ono što je dosad naučio nije dovoljno jer to treba konstantno nadograđivati. Hrvatski radnik treba biti spreman na rad na različitim mjestima, pritom ne mislim samo u različitim sektorima i odjelima u koje ga se premješta, već i na to da mora biti spreman preseliti se zbog posla, jer je mobilnost jedna od ključnih karakteristika koja se danas traži od svih nas.“
Poslodavac danas ima ključnu ulogu motivirati svoje radnike, kako bi željeli izvršavati svoje obaveze i postizati vidljive razlike u poslovanju, a ne samo odraditi svoj posao jer moraju nešto zaraditi. Radnik pak treba shvatiti da je, nažalost, u ovom sustavu sve više zamjenjiv, no da to ne znači istovremeno da ne može sam pojačati vlastitu konkurentnost i održati se na tom istom okrutnom tržištu što duže. Koliko god ove rečenice same po sebi zvučale očite i vrlo jasne, upravo je to promjena u hrvatskim glavama do koje treba doći kako bi se promjena dogodila i u životima koje živimo s manje ili više energije.
