Posljednjih smo mjeseci, a posebice nekoliko tjedana, suočeni s mnoštvom tekstova o ljudima koji su preselili u inozemstvo i tamo rade, kako kažu, dostojanstveno, tj. za plaću s kojom mogu dobro živjeti. Također, kažu da se dok rade, a pritom koriste termin za ono što se u Hrvatskoj odavno izgubilo, osjećaju poštovano od poslodavca.
„Vani je uvijek bolje“?
Zadnjih dana najviše se piše o ljudima koji su otišli živjeti na Island. Uglavnom slušamo priče o ljudima koji rade u ugostiteljstvu: u kafićima, restoranima, hotelima, turističkim tvrtkama… Oni uglavnom rade poslove koje nisu radili u Hrvatskoj, zadovoljni su njima i u gotovo svim slučajevima plaćeni su dvostruko više nego kod kuće. Osobno nisam pobornik klasične priče „vani je uvijek bolje“ i vjerujem da sudbina mnogih ljudi koji se vani snađu ili ne snađu, ovisi isključivo o njihovoj osobnosti i sposobnosti. Ima i mnogo negativnih priča koje se dogode našim ljudima koji potraže sreću vani, međutim, o njima se malo manje piše. Ono što je problem sa svim tim pričama i vijestima kojima nas gotovo na tjednoj bazi „pumpaju“, je to što postaje teško raditi u Hrvatskoj kada ste konstantno okruženi takvim pričama da je negdje drugdje jednostavno bolje. Atmosfera je negativna u mnogim aspektima i bez toga, a ovo samo pojačava taj loš osjećaj.
Islandska zanimljivost!?
Jedna od „islandskih zanimljivosti“ koje pišu ljudi koji su nedavno otišli jest da im prva plaća sjeda na račun u bruto iznosu, odnosno da se prvi mjesec ne plaćaju davanja državi. To je zaista zanimljivo i navodi na zaključak da ti onaj za kojeg radiš, daje vremena da se snađeš. Ono što me posebno dirnulo u jednoj od priča s Islanda je ovaj odlomak:
„Život je ovdje vrlo skup, ali za razliku od Hrvatske gdje je plaća blagajnice 3.000 kn ovdje je 3.000 eura, i naravno da se da lijepo uštedjeti… Ovdje ako nekome rikne frižider ili veš-mašina, ne mora razbijati glavu kako će je kupiti, ode i kupi…. Nije kao kod nas da mora na 24 rate pa radi dok ju ne otplati…. Imaju novca taman koliko im je potrebno za normalan život, a ne za život na kredit…”.
U Hrvatskoj se s druge strane, primjerice, događaju situacije da se blagajnicama skida 200 kuna s plaće da bi se otplatio neki luksuzni događaj koji organizira poslodavac za svoj krug najbližih. Nažalost, moramo se složiti da je ovaj odlomak točan: najveći je problem što ljudi u Hrvatskoj ili životare ili žive na kredit. Ljudi s normalnim primanjima – ti sretnici s dvije plaće koji još nekako uspijevaju plaćati račune i režije, sve one druge stvari – kauče, ljetovanja, odjeću, ne-daj-bože novu kuhinju ili kupaonicu, otplaćuju po godinu ili dvije. To je u Hrvatskoj normalna stvar i ne sjećamo se kad je bilo drugačije.
Raditi za plaću i moći od nje normalno živjeti
Prema prosječnoj računici, realni troškovi za samostalni život su minimalno 4.300 kuna – to je računica u koju ulaze stanarina, režije i hrana. A s prosječnom plaćom i mirovinom u Hrvatskoj, tko zapravo može od toga živjeti? Najgore je od svega to što su se mnoge stvari počele gledati kao luksuz u Hrvatskoj jer nam zaista predstavljaju luksuz. Pritom mislim na ono što bi si svi koji imaju posao morali moći priuštiti, a da nakon toga nisu u bankrotu. Nije normalno da moramo kupovati špeceraj i hranu na rate – to je stvarnost, ali to nije normalno. To nije dostojanstveno. Ljetovanja/zimovanja, izlazak u restoran na ručak jednom u tri mjeseca, odlazak na frizuru jednom mjesečno zaista jesu postali luksuz jer s druge strane gledamo ljude kako kopaju po kantama za smeće. I to je ono za čime ljudi teže na ovim prostorima – raditi za plaću i moći od nje normalno živjeti.
„Vani“ se ne boje toliko izgubiti posao
Ono što čujemo od ljudi koji rade negdje u inozemstvu je da „uživaju u poslu, iako ga je puno“, da poslodavci najviše traže „kvalitetu rada“ i da je mijenjanje posla jedna sasvim normalna, dapače poželjna, pojava dok se kod nas teško odričemo onog sklopa u glavi „čuvaj posao, tko zna kad ćeš naći novi.“ Ljudi koji su otišli raditi van, ako su nezadovoljni, često mijenjaju posao, i za one koji žele raditi, posla uvijek ima, zbog čega ne postoji strah da su im vrata zatvorena.
Kriza u Hrvatskoj rezultirala je ogromnim smanjenjem ulaganja u obrazovanje, dok se u EU dogodilo obratno – primjerice Irska, još jedna tzv. „obećana zemlja“ za Hrvate, u obrazovanje je uložila najviše i uspjela se tako očuvati u ekonomskoj krizi. Najveći strah da će u sljedećih šest mjeseci izgubiti posao izrazili su upravo Hrvati, a oni se i najmanje nadaju da će pronaći novi, pokazalo je europsko istraživanje koje se provodi u 31 zemlji, a u što je od 2005. uključena i Hrvatska. Takvi odgovori znače da je trošak gubitka posla u Hrvatskoj mnogo veći negoli u Europskoj uniji. Imati posao u Hrvatskoj, veliko je zadovoljstvo generalno, no ipak – ovisi naravno, kakav posao.
Zabrinjavajuće je kako je negativno kriza utjecala na rad – dominantni model prilagođavanja hrvatskih poduzeća u krizi bio je redukcija troškova rada, a ne inovacije, učenje, novi proizvodi i nova tržišta. Modeli poslovanja u Hrvatskoj su pod sve većim pritiskom, pa s jedne strane raste pritisak na porast kompetitivnosti, intenziteta, ali i stresa, a s druge porasta napora poduzeća da radnike pridobiju za ciljeve poduzeća. Ono što predstavlja problem kod nas su upravljački deficit u domaćim poduzećima, neinovativnost te vrlo niska razina ulaganja u učenje i kod zaposlenika i kod poslodavaca.
Jesu li kod nas zadovoljeni, i koji elementi dostojanstvenog rada?
Dostojanstveni rad i socijalna sigurnost osnovne su vrijednosti ugrađene u temelje Europske unije. Dostojanstven rad je onaj rad koji ne ponižava čovjeka i objedinjuje ove elemente:
1) produktivan rad, a ne tek politički kreirano (privremeno) radno mjesto;
2) uređen i fer odnos poslodavaca prema zaposlenima;
3) sigurno radno mjesto sa zdravom okolinom;
4) zaštitu socijalnih prava zaposlenih i članova njihovih obitelji;
5) uvjeti za osobni prosperitet zaposlenog i njegovu socijalnu integraciju;
6) slobodu zaposlenih da izraze svoje potrebe, da napreduju i da aktivno sudjeluju u odlukama koje ih se neposredno tiču na radnom mjestu.
Što imamo doma, a vani nam nedostaje?
Radno vrijeme uglavnom je u prosjeku jednake dužine, no radni vijek je duži, sve više ljudi radi i nakon odlaska u mirovinu ili radi od kuće, čime se ukidaju realni odnosi među ljudima. Tako je i vani, bez obzira na to što su u većini slučajeva uvjeti života bolji, nema u drugim zemljama te kulture koju smo si mi prisvojili: ispijanja kave usred ili nakon radnog vremena. Socijalni kontakti upravo su ono što hrvatske zaposlenike – prema istraživanju Nacionalnog indeksa sreće – čini sretnima na poslu i izvan njega.
Ono o čemu se manje priča, a jednako je istinito – Hrvati vani bolje žive, ali su usamljeniji. Provode manje vremena u druženju s ljudima jer tamo nema takve atmosfere da se nakon posla „ide na kavu“. Tamo ljudi rade po cijele dane i onda pobjegnu nekamo vikendom. U tome svakako uživaju, ja ne umanjujem radost imanja mogućnosti da si priuštiš lijep vikend s ljudima koje voliš. No, minus te priče su ljudi koje nisi poveo sa sobom: obitelj, roditelji, prijatelji… S druge strane, u Hrvatskoj većina ljudi nema novca da si priušti odlazak nekamo za vikend. Zato pozitivnu atmosferu koliko je moguće, treba održavati na radnom mjestu.
Više prostora za poboljšanje kvalitete života!
Da bismo imali zadovoljne i motivirane zaposlenike, poslodavac treba održavati kvalitetu međuljudskih odnosa na poslu, poticati sudjelovanje u odlučivanju, ali i preispitati pravednost postojećih sustava nagrađivanja. No, u mnogim je poduzećima, posebice državnim, sustav nagrađivanja teško redovito i pravedno raspodjeljivati jer poslodavac nema uvijek odriješene ruke. Zato je potrebno naći više prostora za poboljšanje kvalitete tog radnog života, tih 8 do 10 sati koje provodimo s našim kolegama na poslu. Negativni kolege poput „zaraze“ prenose loše raspoloženje na druge kolege, posebice one koji su tek došli. Oni se tome teško odupiru jer im se odmah na početku stvara jedan loš dojam o ustanovi ili uredu u kojem moraju zajedno djelovati.
Današnji stil i način života
Današnji stil života povezan je s konceptom cjeloživotnog učenja, što svakako utječe na češće mijenjanje posla, nego što je to bilo ranije.
Ono što je vidljivo kod različitih dobnih skupina je da građani češće prihvaćaju posao izvan struke ako su im financijski uvjeti bolji. Prema nekim istraživanjima: čak 69% ispitanika radije bi prihvatilo bolje plaćen posao izvan struke zbog bolje plaće. Nova saznanja i iskustva uvijek su dobrodošla, a bolje plaćen posao samo je bonus, ističe tek 31% ispitanika koji bi uvijek odabrali struku. Oni pak navode da nema smisla raditi nešto drugo ako te posao u struci ispunjava.
Raditi ono što će nas činiti zadovoljnim!?
Da kažemo nešto utješno za kraj – novac ipak nije glavni pokretač u svim tim slučajevima. Mlađe skupine prihvaćaju različite poslove jer shvaćaju da su bili prenesvjesni što žele raditi u životu kada su upisivali srednju školu ili fakultet. Neki tijekom studija shvate da se žele baviti nečim potpuno drugačijim i mijenjaju fakultete, a drugi se pak vraćaju zanatima. Ista je misao vodilja i kod starijih i kod mlađih: posao izvan struke je sasvim u redu ako radimo ono što volimo. No, s obzirom na stanje ekonomije i gospodarstva u Hrvatskoj, veća plaća ovdje ipak znači veće mogućnosti i bitno je zaraditi i moći živjeti od tog rada. To je činjenica koje se treba sjetiti ne samo jednom godišnje, na dan koji pada u listopadu.
Treba osvijestiti da nigdje nije lako, da ćete se za bolju poziciju morati namučiti i da nije istina da ljudi vani rade manje i da im je sve osigurano. To nije potpuna istina – već priče koje se plasiraju. Ono što je poražavajuće u svemu ovome, a što se iščitava iz svih tih priča, bile one iz Irske, Engleske, Njemačke, Kanade ili Islanda – to je da naši ljudi vani imaju želje i volje tamo raditi više sati nego u Hrvatskoj. Zašto je tome tako? To je ono o čemu bi oni koji odlučuju trebali povesti računa.
