Doseg pojma “radno vrijeme” u odnosu na dežurstvo u stanju pripravnosti
S obzirom na to da je za primjenu odredbi Zakona o radu, koji je usklađen s odredbama EU zakonodavstva, iznimno su važne presude Suda EU. Tako je u predmetu C-214/20 Sud EU pojasnio u kojoj se mjeri dežurstva u stanju pripravnosti mogu kvalificirati kao “radno vrijeme” s obzirom na Direktivu 2003/88.
U navedenom predmetu radnik je smatrao da sate tijekom kojih dežura za svojeg poslodavca treba kvalificirati kao “radno vrijeme” u smislu irskog zakona o organizaciji radnog vremena i Direktive 2003/88, pa je predmet završio pred Sudom EU kako bi navedeni sud protumačio odredbe navedene Direktive.
Radnik je, naime, tvrdio da uvijek mora biti u mogućnosti brzo odgovoriti na hitan poziv poslodavca, što ga sprečava da se slobodno posveti svojim obiteljskim i društvenim aktivnostima kao i svojoj profesionalnoj djelatnosti vozača taksija. Time što je poslodavac odredio dežurstva u trajanju od 7 dana u tjednu i 24 sata dnevno i što je odbio priznati da sati provedeni na dežurstvu čine radno vrijeme, poslodavac na taj način, smatrao je radnik, nije poštovao pravila u području dnevnog odmora, tjednog odmora i najduljeg tjednog radnog vremena.
Sud najprije podsjeća na to da pojam “radno vrijeme” iz članka 2. točke 1. Direktive 2003/88 obuhvaća cijelo vrijeme dežurstava uključujući ono u stanju pripravnosti tijekom kojeg su ograničenja nametnuta radniku takve prirode da objektivno i u velikoj mjeri utječu na mogućnost da taj radnik tijekom tih razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegov poslodavac nema potrebu za njegovim profesionalnim uslugama kao i da posveti to vrijeme vlastitim interesima.
U tom pogledu, Sud primjećuje da s obzirom na to da je radniku pružena mogućnost da tijekom dežurstava obavlja i drugu profesionalnu djelatnost pokazuje da pravila stanja pripravnosti radnika koja je odredio poslodavac, u konkretnom slučaju tog radnika, ne podvrgavaju većim ograničenjima koja znatno utječu na njegovo upravljanje vremenom, pod uvjetom da se pokaže da su njegova prava i obveze koji proizlaze iz njegova ugovora o radu, kolektivnih ugovora i irskih propisa uređeni na način koji omogućuje učinkovito obavljanje takve djelatnosti tijekom znatnog dijela tih razdoblja.
Sud tako zaključuje da članak 2. točku 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti u kojem se nalazi pričuvni vatrogasac tijekom kojeg taj radnik uz odobrenje svojeg poslodavca obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun, ali mora u slučaju hitnog poziva doći u vatrogasnu postaju kojoj pripada u roku od najviše deset minuta, ne predstavlja “radno vrijeme” u smislu te odredbe, ako iz cjelokupne ocjene svih okolnosti u tom predmetu proizlazi da ograničenja nametnuta navedenom radniku tijekom tog razdoblja ne mogu objektivno i u znatnoj mjeri utjecati na mogućnost da on tijekom navedenog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge pričuvnog vatrogasca nisu tražene.
