Podsjećamo na godinu dana staru presudu Suda pravde Europske unije (ECJ) u predmetu “Tyco”, prema kojoj je putovanje na posao dio radnog vremena.
Sindikat španjolske tvrtke “Tyco Integrated Security”, dobio je na Europskom sudu pravde spor s upravom u kojem je dokazivao da za dio radnika koji radi izvan sjedišta kompanije u Madridu, radno vrijeme praktički počinje njihovim izlaskom iz kuće po dobivenim zadacima od poslodavca gdje trebaju otići na intervenciju. Riječ je o održavanju i popravcima sigurnosnih uređaja. Tyco je 2011. pozatvarao svoje urede u unutrašnjosti Španjolske, a radnicima nastavio davati zadaće telefonima i internetom iz sjedišta u Madridu. Budući da se klijenti kompanije nalaze i po 100 kilometara daleko od adresa na kojima žive radnici, oni su dnevno radili brojne neplaćene radne sate kako bi došli na intervenciju.
Prema presudi ECJ-a, Tyco je vrijeme izgubljeno na dolazak na intervenciju radnicima vodio kao “odmor”, a plaćao im je samo radne sate na intervenciji.
Sud je zauzeo stajalište da se radnicima koji nemaju fiksno ili uobičajeno radno vrijeme, kao što je ovdje slučaj, radno vrijeme treba računati od trenutka odlaska na posao do povratka sa zadnje intervencije toga dana – navodi se u presudi ECJ-a, u kojoj se ukazuje na Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije o radnom vremenu iz 2003. godine. U toj se direktivi Unije izrijekom ne spominje potreba obračunavanja putovanja na posao kao radnog vremena, već se nabraja što se sve smatra prijeko potrebnim dnevnim odmorom radnika, pri čemu se putovanje na posao ne smatra odmorom radnika, kako je to računala uprava “Tyca”.
U slučaju radnika španjolske tvrtke, od značaja je i činjenica da im je prije zatvaranja regionalnih ureda radno vrijeme uredno teklo i za vrijeme putovanja iz ureda do mušterija. I prije i poslije zatvaranja regionalnih ureda, radnici “Tyca” su se na intervencije vozili automobilima tvrtke.
I dok se vozi prema mjestu intervencije, radnik radi – upozorava se u presudi ECJ-a u predmetu “Tyco”.
Ova presuda zasad nije naišla na primjenu u hrvatskom radnom zakonodavstvu. Uvrštavanje putovanja na posao u radno vrijeme moglo bi se eventualno unijeti u neki od kolektivnih ugovora, a ne u Zakon o radu koji propisuje samo opće odredbe o radnom vremenu kao osmosatnom. U kolektivnim ugovorima za neka javna poduzeća predviđeno je, u sklopu dežurstava izvan radnog mjesta, da se putovanje na mjesto intervencije računa kao radno vrijeme. No, pitanje je poštuje li se to u praksi.
Ozljeda se uvažava
Ono što poznaje naše radno zakonodavstvo je da se prometna nezgoda na putu prema radnom mjestu tretira kao ozljeda na radu. Radnik koji je stradao u prometnoj nezgodi je na bolovanju s pripadajućom naknadom kao da se ozlijedio na poslu, a sve prema članku 37. Zakona o mirovinskom osiguranju, koji kaže da se ozljedom na radu smatra i ozljeda nastala na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno.
