Krdo se drži skupa

Krdo se drži skupa

Kako god COVID19 nastao, križanjem šišmiša i svinje, nehigijenskim uvjetima, ili namjernim puštanjem iz laboratorija, sve je očitije da bez cijepljenja i imuniteta krda neće biti povratka u normalu. Povratak na staro žarko želimo. No, što ćemo poduzeti što da do toga dođe?

Zajednički imunitet

Slušam. Neki se zaista boje Korone, ali ne žele se cijepiti. Boje se i toga. Što da im odgovorim: „Onda ćeš vjerojatno i ti dobiti Koronu“. Možemo raspravljati u nedogled, ali čista statistika jest da imaš veće šanse ostati živ i zdrav ako se cijepiš, nego ako dobiješ Koronu. To je argument za onaj osobni interes vlastitog zdravlja. A što je s imunitetom krda? Korona nam je možda došla iz Kine, preko Italije, Austrije, Slovenije, tko zna otkud. No, iskorijeniti je možemo samo kod nas. Izvana nam mogu donijeti samo bolest, ali ne i zdravlje. To smo već trebali shvatiti, posebno mi koji uvelike živimo od turizma, od kretanja ljudi a ne samo dobara. Možemo dalje samo ako je naše krdo imuno i zdravo. No, nećemo steći imunitet našeg krda, ako svi čekamo da netko drugi nešto poduzme. Bili bismo zdravi, ali bismo da se cijepi onaj drugi. Do tada će nam krdo ostati nezdravo, razdvojeno i izolirano.

Ljudsko krdo je kolektiv koji počiva na zajedništvu i solidarnosti. Kada smo zajedno i solidarni, naše krdo ide naprijed. Kad toga nema, svako krdo propada, pa i ljudsko. Samo je nazivlje drugačije: dekadencija, urušavanje društvenog sustava, moralna propast i sl.  No, rezultat je isti, za svako krdo.

Doprinos solidarnosti

Kad već govorimo o zajedničkom doprinosu, u medijima je proteklih dana, češće s negativnim prizvukom, odjeknula vijest da sindikati žele nakon dva desetljeća ponovno uvesti „novi doprinos solidarnosti“, kako su ga pogrdno nazvali „sindikalni porez“.

Podsjetimo, doprinos solidarnosti postojao je prije dva desetljeća. Trajao je kakvih godinu dana, kao naknada koju su nečlanovi sindikata davali u iznosu manjem od sindikalne članarine, a za korištenje svih pogodnosti iz kolektivnih ugovora. Prije uvođenja takve obaveze kolektivni ugovor prolazio je među svim radnicima proces ratifikacije. Prema iskustvima koja smo imali, 90% i više glasača, članova i nečlanova, redom su se izjašnjavali u korist kolektivnog ugovora, a nečlanovi su prihvaćali tu naknadu odnosno svoj doprinos za sve pogodnosti koje su dobivali iz kolektivnog ugovora. Činilo se da je napokon uspostavljeno rješenje vječitog problema bezuvjetnog proširenja kolektivnog ugovora na sve radnike, iako sindikat ustvari zastupa svoje članove. I sam naziv je bio primjeren, jer i ostali tako daju svoju solidarnost, te svi doprinose u korist svih.

Kako to kod nas biva, najglasniji su pojedinci. I zaista, šaka nezadovoljnika pozvala se na svoje ustavno pravo na negativnu opciju, jer ne žele imati veze sa sindikatom i plaćati taj „namet“ (u našoj praksi, među tisućama radnika pojavio se doslovno jedan koji je bio nadomak upravi društva). Tako je Ustavni sud zbog nekolicine srušio cijeli sustav. Dobro zamišljeno rješenje završilo je na medijskom stupu srama, a svatko tko se usudi ponovno spomenuti taj zauvijek proklet doprinos i sam riskira da bude javno prozvan i pribijen na isti stup.

Zanimljivo je i kako se na Ustav danas češće pozivaju oni od kojih bi nas trebao štititi, a ne oni koje bi trebao štititi. O Ustavu danas više slušamo iz usta bjegunaca od zakona i njihovih odvjetnika, nego iz usta običnih građana.

Zašto je uveden doprinos solidarnosti? Razlog je ista izvrnuta logika kao i sada sa cijepljenjem protiv COVID-a. Svi bi željeli imunitet krda, ali rijetki će se cijepiti iz tog višeg razloga. Dio je motiviran osobnim zdravljem što je razumno, a previše je onih koji čekaju da se opći imunitet stekne tako da se cijepe drugi, ali ne i oni sami. Nekima o tome ovisi egzistencija, ali i dalje čekaju druge da podmetnu leđa. Ima čak u turizmu onih koji se ne žele cijepiti. Na onu staru za naše goste: „Ne morate dolaziti, samo pošaljite novac“, možemo sada dodati i „Ako baš morate doći ajde, no cijepite se umjesto nas“.

Takav neodgovoran mentalni sklop ubija nas u svim sferama. Kod Korone će potvrda o cijepljenju, COVID putovnica i ograničenja odnosno „povlastice“ biti alat kojim će se nagnati većinu da doprinese imunitetu svojeg krda.

Krajnje je vrijeme da se nekakav modalitet nađe i za radne odnose, zajedništvo i solidarnost radnika.

Sindikat ne drži švedski stol

 Sindikat je udruga radnika, koja zastupa svoje članove i njihove interese. Kolektivne pregovore vodi sindikat, njegove stručne službe i sindikalni povjerenici. Uz članarinu, kada je potrebno članovi daju i podršku. A tko na kraju ima koristi od kolektivnog ugovora? Svi!

Kakva je svrha sindikata? Koja je svrha biti član udruge ako korist od njezinog najvažnijeg rezultata rada imaju svi? Pitanja su to koja bez iznimke postavljaju članovi i sindikalni povjerenici, pri baš svakom susretu. Uz apsolutnu pasivnost, ima i onih koji trljaju u lice članovima činjenicu da imaju ista prava za koja se sindikat izborio. Sindikati slabe, jer nikako ne mogu opravdati ovu uravnilovku. Uskoro ćemo doći do točke bez povratka, gdje će bez snažnih sindikata, ne dobiti, već izgubiti svi.

Zanimljivo da su najglasniji protivnici doprinosa solidarnosti odnosno razlike između člana i nečlana sindikata, upravo oni koji su nastrojeni neoliberalno, oni koji smatraju da svatko treba dobiti koliko se sam izbori. Oni ne vole biti u kolektivu, preziru sindikate, ističu sebe kao pojedince koji sami mogu više. Njima smrdi u krdu, ali opet kad zagusti gurnu se ravno u njegovu sredinu. Iako u središtu krda najviše „smrdi“, tu nema lavova ni drugih zvijeri.  Tu su najzaštićeniji, dok drugi i dalje izlažu svoja leđa.

Doprinos solidarnosti je srušen na Ustavom sudu, jer takvi pojedinci nisu imali pravo na negativnu opciju. To stoji. Stoga im treba omogućiti da jasno kažu da neće davati nikakav doprinos, naknadu, ni „sindikalni porez“. Ali nije kolektivni ugovor švedski stol, sa kojeg se svi trebaju posluživati. Tko ne želi imati veze sa sindikatom, kome kolektiv vrijeđa identitet, taj ne mora ni imati veze s kolektivnim ugovorom. No, ne može se i dalje gostiti s istog sindikalnog stola.

Tko želi uspjeti sam, bez sindikata, bez kolektivnog ugovora, bez solidarnosti, bez imunog krda, neka mu je sa srećom. Taj treba na sebe dosljedno preuzeti i opasnosti koje mu budućnost nosi. Neka dobro promisli što to znači iz početka izgraditi radne i društvene standarde, riskirati zdravlje, snositi troškove liječenja, hodati šumom umjesto cestom, piti vodu iz potoka umjesto iz slavine… Što to zaista znači biti sam. To mogu samo rijetki, jedan na tisuće. Ne tako davno, biti izgnan iz sela, grada i društva, bila je kazna jednaka smrti.

Čovjek je društveno biće, on ne može živjeti bez zajednice, a da bi zajednica opstala svatko treba u njoj dati svoj doprinos, pa i doprinos solidarnosti.

Nije riječ krdo slučajno u upotrebi u ovoj krizi. Krdo postoji da se tisuće ranjivih zajedno zaštiti od predatora i drugih opasnosti, kako bi lakše živi došli do cilja. Tko želi biti u krdu poštuje njegova pravila. Stoga ni sindikat ne može biti jedino krdo kojim se može koristiti tko god zaželi i kako zaželi. Solidarnost postoji da bi podržavali jedni druge. Ona ne postoji da bismo izrugivali one koji nam pomažu.

Nažalost, protiv gluposti se ne može cijepiti! Kad pronađu takvo cjepivo biti će nam lakše. Ili možda neće, jer mi bismo odbili cijepiti se i time.

Opameti se što prije, budi skupa i uvijek solidarno!

U protivnom: Krdo naše malo, baš si naj…..