Da nam je netko rekao što nas sve čeka u 2020. godini, ne bismo mu vjerovali. Covid, potresi, kriza, cijepljenje, distanca. Sve je to, od nezamislivog u samo jednoj godini, postalo naša svakodnevica.
Kažu da lišaj može preživjeti u svemiru, ali čovjek je sigurno najprilagodljivije biće koje kroči Zemljom. Njegova tajna nije u veličini, snazi, ni zahvalnom sustavu za kretanje. Tajna je u njegovom umu. Inteligencija je sposobnost brzog učenja iz iskustva, prilagodbe novoj situaciji, korištenja apstraktnih pojmova i prethodnih znanja, sve to za snalaženje u novoj okolini gdje ne pomaže dosadašnje stereotipno i nagonsko ponašanje. Naravno, tako dolazimo i do novih znanja. Tu čovjek nema premca.
Znanje – naša prilika ili propast
Čovjek je krenuo i dalje, on nije svojom inteligencijom samo prilagođavao sebe novoj zbilji, on je odavno počeo graditi zbilju prema svojim potrebama, kasnije i željama. Njemu više ne treba evolucija, on je sposoban za revoluciju!
Kažu da se krajem 19. stoljeća ukupno znanje na svijetu udvostručivalo svakih 100 godina, oko sredine 20. stoljeća svakih 25 godina, a danas svakih godinu dana. Treba imati na umu i da je svaki put kada se udvostručuje to znanje već dvostruko veće od onog prethodnog. Današnja raširenost svog tog ukupnog znanja nema granica. Znanje je znalo stoljećima biti nedostupno na drugom kraju svijeta, a danas ga jednim klikom nalazimo u beskraju interneta, medija, mega baza i komunikacijskih mreža. Znanje svakom svojom eksplozijom pokreće novu eksploziju. Ono je danas poput rakete lansirane u svemir.
Imamo mogućnosti znati više. No, hoće li nam to jednako koristiti? Prati li inteligencija našeg društva sve to? Napredujemo li kao zajednica istom mjerom? Hm…
Mali mozak vlada nad velikim
Kako to da smo i dalje tako daleko od mira i blagostanja svugdje u svijetu? Kako to da već nismo postali gotovo božanska bića?
Jednostavno, jer uz taj divni veliki mozak imamo i onaj mali. Prvi je veličanstven, spreman letjeti. Drugi je prizeman, nagonski, spreman ubiti da bi preživio. Mali mozak je naš temeljni životni program, sve ostalo je nadogradnja. Taj operativni sustav nije se puno promijenio od našeg postanka. U njemu i dalje vladaju naši životinjski nagoni. Mi smo i dalje životinja koja ubija i jede druge kako bi se množila. I ne brinemo puno zbog toga. Samo smo na vrhu hranidbenog lanca.
Kao što u životinjskom svijetu vladaju najjači, tako funkcionira i među nama. Pitanje je samo dokazuje li se najjači sirovom snagom medvjeda, veličinom jelenjih rogova, ili pak konjskim snagama u skupocjenom autu, debljinom novčanika odnosno utjecajem.
Kako koristimo sve naše znanje? Univerzalan primjer je atomska energija. Izmišljena kao energetski dar čovječanstvu, korištena kao stravično sredstvo razaranja. Znanje često lakše nađe svoju ulogu u službi destrukcije i smrti, nego u službi života i stvaranja.
To je naša priroda. Stoga se nemojmo čuditi da u godini velike zdravstvene i gospodarske krize dobit iskazuju i oni poslodavci koji su primili pomoć za isplatu plaća radnicima, čak i oni koji su im smanjili plaće. I nikome ništa. Nisu svi takvi, ali mnogi među nama jesu.
Da nam bude lakše, nije ništa bolje ni drugdje. U 17 mjeseci covid krize najbogatiji u svijetu obogatili su se za još 67 posto, s 8 na preko 13 trilijuna ili kakvih drugih nezamislivih …ilijuna dolara. Do sada im je za toliki rast trebalo 15 godina, a sada im je bilo dosta 17 mjeseci.
Mali mozak i dalje neumoljivo radi. Glad je neutaživa, pohlepa beskonačna. Meni, meni, meni, kao da imam milijardu usta i želudaca.
Znam da ništa ne znam
Dok nismo znali ništa, samo s malim mozgom, bili smo i manje opasni. Znam da ništa ne znam – rekao je Sokrat. Kolika je poniznost pred znanjem u toj izreci jednog od najvećeg mislioca svih vremena.
Danas mi znamo sve! Ili barem mislimo da znamo. Od neznalica, jedino su gori sveznalice! Je li današnje znanje zaista i pravo znanje? Nesmiljeni rast količine znanja mogao bi biti i njegov kraj, jer ovakvo multipliciranje znanja dovodi do njegove relativizacije. Njegova količina, raznolikost i mnogi izvori grade nam poziciju da počinjemo odabirati vlastito znanje.
Došli smo do „slobode znanja“. Svatko ima pravo ne samo misliti, nego i znati drugačije. A to nije znanje. Trump je bio današnji najpoznatiji predvodnik pseudoznanosti. Sve je relativno. Zemlja je bila ravna, pa je okrugla, ali mogla bi ipak biti i ravna. Covid je bolest koja ubija, ali i ne mora biti tako. Cjepivo spašava živote, ali i ubija. Virus se sterilizira ako popijemo sredstvo za čišćenje, ili se liječi lijekovima za konje. Svatko bira svoje znanje, jer bira i izvor iz kojeg će crpiti svoje znanje. Znanje u knjigama i klasičnim medijima, nije isto što i znanje na društvenim mrežama gonjenih logaritmima koji multipliciraju vijesti prilagođene svakom korisniku. Pobogu, pa svaka škola i profesor imaju različite udžbenike. I tko je onda u pravu?
U želji da se dodvore svima, i državne vlasti griješe. Parlament kao izabrani donositelj odluka u ovoj krizi drži se po strani, ali ni izvršna vlast ne odlučuje jasno. Ona savjetuje, mijenja mišljenja, ne upravlja temeljem znanja. Onda se ljute što svatko ima svoju logiku.
Zamislimo da su nas nisu učili da je 2 plus 2 nedvojbeno 4, nego da su nam govorili da 2 plus 2 vjerojatno jest 4, ali ima i onih koji kažu da može biti 5. U učionicama recimo da uče da je to 4, a u školi na daljinu da je 5. Što se onda ljute kad ima onih koji zaključuju da je bolje da 2 i 2 za njih bude 5?
Moramo li baš sve znati?
Zašto ja, kao običan laik, moram više raspravljati o tome trebam li se cijepiti protiv covida ili ne? Dosta mi je razbijanja glave. Za pitanja o kojima ne znam dovoljno, imam pravo biti glup.
Ako znanost ne može svojom većinom potvrditi da je potrebno, onda cijepljenje nije potrebno. Ako kaže da je potrebno, onda je potrebno. Danas mi imamo 3,9 milijuna stručnjaka koji svakodnevno na kavi, u šetnji i na poslu, razglabaju o tome treba li se cijepiti ili ne.
Znanje i jasne stavove nemamo, ali imamo skrivene taktike kako nekome zagorčati život. Palica se prebacuje i poslodavcima. Ispada da oni jedini imaju nekakav autoritet prema građanima koji su ujedno njihovi radnici. Poslodavci sad postaju i vrhunski virolozi, imunolozi i provoditelji mjera. Oni će sami najbolje znati moraju li se njihovi radnici cijepiti. Hajdemo i dalje! Onaj tko radi i hrani ostale u ovoj državi, taj se mora i cijepiti, a onaj koji ne radi, taj se ne mora cijepiti! Ne bi li baš ti drugi trebali prvi dati isti doprinos društvu? Ako je cijepljenje doprinos.
Hoćemo li u 2022. znati više?
Eto kud nas je dovela sloboda znanja! U sveznanje, a to je najgori oblik neznanja! U prokletom smo sve-ne-znanju.
Evo nas i pred 2022. godinom. Sveznanje koje mislimo da imamo, sjeme je razdora, koje će nas dijeliti na pro… i anti… Nije važno zbog čega, no sve dok oni koji znaju znanje, ne kažu što je i kako, neće biti sreće. Previše je pametnih junaka nakon bitke.
Ako me pitate kako će nam biti u 2022., iskreno, ne znam. Ali borit ćemo se da bude što bolje. Razgovarat ćemo, pregovarati, posredovati, zastupati. Bit će posla.
Moguće je da će u pandemiji punu odgovornost preuzeti znanost i izabrana vlast, naša tek nakon što to učine glavni igrači Europe. Prilično sam uvjeren da u lipnju 2022. nećemo imati puno vijesti o covidu. Kad bi barem taj šesti val proljetno-turističkog ozdravljenja krenuo već od ožujka. Možda bismo napokon mogli organizirati i naše Susrete.
U 2022. budite zdravi i sretni, a znajte samo ono što zaista znate!
