Socijalno nezadovoljstvo buja. Sve veći slojevi stanovništva žive u teškoj oskudici i neizdrživom siromaštvu. Sve je više ljudi koji nemaju izlaz. Sve je više očajnih i gnjevnih. Ekonomski oporavak nije na vidiku. Propadanju se ne vidi kraj. Teret krize neravnomjerno je i nepravedno raspoređen. Nervoza je sve veća. Gladnih usta sve je više, a kruha sve manje. Otimanje različitih društvenih skupina oko sve tanjeg kolača proizvodi sve veću napetost i režanje jednih na druge. Drži li vodu teza da para ima te da povećavanje plaća u javnom i državnom sektoru čuva radna mjesta i prava u realnom gospodarstvu. U Hrvatskoj se ne radi o politici štednje, jer štedi se ono što se ima. Hrvatska jednostavno nema smanjenje plaća u državnom i javnom sektoru, koje je, Vlada u ovom slučaju zaista ne laže! – bilo minimalno, tek je usklađivanje s materijalnim mogućnostima zemlje. Neki kao da ne vide gdje žive ili ih za ostale u državi nije briga.
Za radikalne promjene potreban je snažan demokratski pritisak
Sadašnje stanje u Hrvatskoj iziskuje opravdanu kritiku jer nisu ispunjena obećanja i očekivanja bez kojih neće biti mogući brži oporavak zemlje Naime, političari u Hrvatskoj pokazuju iznimno debelu kožu i čak bi se moglo reći potpunu ravnodušnost kad ih se upozorava i kad se od njih nešto konkretno zahtijeva, kao da su uvjereni da glasna manjina, tko god je činio, ne može ugroziti ni njih, ni njihove interese. Promjene smjera za dobro Hrvatske i svih njenih građana već dugo očekuju svi – od sindikata do opozicijskih stranaka za koje nije jasno što im je važnije: osvajanje vlasti ili bolje služenje hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. Zbog toga je potrebno da se hrvatski građani, pogotovo organizirani, oslobode nametnutih strahova i kao odgovorni i slobodni ljudi, poštujući okvire demokratskog ponašanja izvrše snažan demokratski pritisak za potrebne nužne promjene smjera.
Licemjerna podrška
Prvosvibanjski prosvjedi pokazali su da je aktualna vlast zaslužila te prosvjede jer se pokazala nesposobnom i socijalno prilično neosjetljiva. Nije odradila potrebne poteze i nema rezultata. Ali treba priznati da je Hrvatsku u stanje ekonomskog i socijalnog beznađa dovela HDZ-va vlast. Sadašnja koalicija možda nije rješenje, ali je HDZ-va vlast posve sigurno uzrok problema. Stoga je otvorena podrška ove stranke sindikalnim prosvjednim manifestacija do bola licemjerna i po njihov rezultat kontraproduktivna i opasna. Nema to veze s radničkim interesima, ali ima s desničarskim scenarijima, kojima se uzročnici depresije i propasti nude kao spasitelji nacije i države a pojedini sindikati prihvaćajući ovakvu potporu pristaju biti trojanski konj jedne krajnje kompromitirane stranke.
Apsurdi
Zapinje za oko nešto što ne ulazi u domenu branše i sindikalizma već u domenu apsurda. U kom smjeru idu izmjene Zakona o sportu i predložene naknade za izvrsnost kao izraz državne zahvalnosti sportašima na osvojenim medaljama ili bolje rečeno „sportske mirovine“. Te su ideje uzburkale i nezaposlene i zaposlene, one koji su na granici siromaštva a posebno cijelu sportsku javnost. Vlada predlaže dobnu granicu za primanje naknade 45 godina i bez imovinskog cenzusa tako da mjesečna primanja po članu obitelji veća od 60 posto prosječne hrvatske plaće više ne budu prepreka za dobivanje „mirovine“. Unatoč 360.000 nezaposlenih, rezanju plaća u javnom sektoru, visokom postotku minimalnim plaća u gospodarstvu, najavama otkaza u javnim tvrtkama, produljenju radnog vijeka, volontiranju za 1.600 kuna mjesečno mladim visokoobrazovanim ljudima, vlada ima hrabrosti i mudrosti našim najbogatijim sportašima pokloniti „mirovinu“. Ako se usvoji ovakav prijedlog, mirovine će, budu li zatražili osvajači medalja, primjerice dobivati Davor Šuker, Igor Štimac, Zoran Mamić, Toni Kukoć i mnogi drugi, koji su uspjeli unovčiti svoje umijeće angažmanom za strane klubove napuštajući svoj klub i Hrvatsku.
Strah se polako pretvara u bijes
Sve veći je pritisak poslodavaca u branši na razinu prava zaposlenih radnika. Javlja se sve veći i širi otpor radnika i njihovih predstavnika na ugrožavanje njihove egzistencije. Strah se polako pretvara u bijes. A u stanju bijesa radnici su spremni na aktivno sudjelovanje u industrijskim akcijama. Zbog toga, u ovom trenutku imamo nekoliko referenduma u tvrtkama među sindikalnim članstvom i radnicima u kojima se u obrani gole egzistencije ne libe izjasniti o svim oblicima industrijskih akcija uključivši i štrajk.
