Hrvatska još nije sazrela demokracija. Za to su odgovorne političke elite, poslodavci, javni radnici, akademska zajednica, nevladine udruge pa i mi u sindikatima. U Hrvatskoj je još uvijek i dalje lakše tuđim po gloginjama mlatiti i biti principijelan sve dok se ne radi o vlastitoj koži. Zbog takvog je načina ponašanja politika odavno na crnoj listi.
Naravno, i u politici ima poštenih, sposobnih i dobronamjernih ljudi, ali svi plaćaju cijenu onih drugih u svojim redovima. Tako je i sa sindikatima. Oni bi trebali biti korektiv kapitalizma koji u Hrvatskoj uistinu ima elemente grabežljivosti. No, da bi itko bio korektiv bilo čega, vjerodostojnost mu mora biti neupitna, a moralnost neokaljana. Ugledu sindikalne scene u cjelini teško mogu pridonijeti oni koji su prisvajali tuđi novac, prodavali državnu imovinu, šurovali s tajkunima, svađali se međusobno, rukovodili se logikom da solidarnost u krizi znači kako i susjedu mora crknuti krava, kako bi se uspostavila ravnoteža siromaštva između radnika koji rade za državu i onih koji plaću zarađuju u privatnom sektoru.
Ima li krivca?
Kao prioritetni ciljevi politike stavlja se smanjenje deficita i javnog duga umjesto rasta proizvodnje i novo zapošljavanje. Pet godina krize pokazalo je da briga o deficitu u svim zemljama dovodi do smanjenja proizvodnje, povećava nezaposlenost i dug zemlje.
Sa visokim dugovima građana, poduzetnika i države nemoguće je pokrenuti gospodarski rast i investicije. Zato je stanje beznadno. Sve se podređuje vraćanju kredita pa i vrsta ekonomske politike koja traži štednju od običnih ljudi, ali ne i od najbogatijih.
Građani koji su uzimali kredite nisu ništa više krivi od onih koji su im šakom i kapom te kredite nudili. Ljudi uzimaju kredite da bi svojoj djeci omogućili stan i dostojan život. To je plemenitija pobuda od pobude onih koji su im iz pohlepe te kredite nudili. Upravo oni koji su kredite građanima i državama nudili, upravo su oni europsko gospodarstvo doveli u sadašnje stanje, i upravo oni danas onemogućuju našoj i mnogim drugim zemljama izlazak iz krize. Svjetski kreditori brinu samo o tome da se krediti vraćaju. U njihovoj su službi MMF, Svjetska banka, Europska komisija, rejting agencije, veliki dio medija, kao i vlade pojedinih zemalja, uključujući i našu.
Za stanje u Hrvatskoj isključivi krivac je Vlada jer vodi politiku koju sama ne oblikuje, koju ne raspravlja u vlastitoj zemlji i koja odgovara stranim središtima moći i domaćim imućnim ljudima, ali ne i onima koji su je izabrali.
Podredila se diktatu koji se provodi kroz institucije europske unije. Njemačka, Francuska, Engleska štite svoje financijske krugove i svoje interese, uslijed čega guraju cijelu Europu u stagnaciju. Čije interese štiti hrvatska Vlada? Svoga naroda?
U Hrvatskoj, možemo biti ponosni da smo treći u Europi po nezaposlenosti od 22,3 posto, pri čemu je posebno zabrinjavajuća velika nezaposlenost mladih do 25 godina starosti, kojih je krajem 2013. bilo gotovo 50 posto. S druge strane, premda bi dojam mogao biti da Hrvatska puno izdvaja za socijalnu skrb, udio od 20,8 posto je ispod EU prosjeka od 29,5 posto, a stopa rizika od siromaštva 32,7 posto što je daleko iznad prosjeka EU od 24,2 posto.
Tko kaže da nema konsenzusa?
Dok kod organizacija civilnoga društva, sindikata, akademske zajednice postoji svijest da je potreban drugi smjer i konsenzus da su promjene moguće, čini se da među političkim elitama na vlasti i institucijama države također postoji konsenzus da su promjene – nemoguće. Mnogi rade, ali ta plaća njima i njihovim obiteljima ne osigurava normalan život, a sve je više i starijih nezaposlenih ljudi koji bi trebali raditi sve duže i duže, ali radnih mjesta nema, a sve je više siromašnih umirovljenika
Premda se ljudi često ljute na Bruxelles, nije on taj koji o svemu odlučuje, nego države članice i one su te koje se paketom socijalnih ulaganja trebaju boriti protiv nezaposlenosti i kojim će smjerom krenuti.
