Prije nego što je uspjela ugledati svjetlo dana, Ustavni sud Republike Hrvatske je brže bolje ukinuo mogućnost da se kolektivnim ugovorom odrede neka povoljnija prava za članove sindikata, najviše do dvostruke članarine. Ovime su sindikati ponovno bačeni natrag u uravnilovku iz koje pokušavaju izaći tri desetljeća. Kao udruga radnika sindikati dakle u suštini i dalje ne mogu ostvariti neke konkretnije povoljnosti za svoje članove, a što im u današnjim vremenima ubija šanse za dugoročni opstanak.
U šturom priopćenju za javnost stoji da je: „Ustavni sud na sjednici održanoj 23. svibnja 2023. donio, između ostalog, i odluku kojom je pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinuo članak 192. stavke 4., 5. i 6. Zakona o radu (“Narodne novine” broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22.), kojim je propisano da se pojedina materijalna prava iz tog Zakona mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti u većem opsegu za članove sindikata koji su pregovarali o kolektivnom ugovoru.
Ustavni sud navedenu odredbu ocijenio je, između ostalog, diskriminatornom u odnosu na nečlanove sindikata, odnosno članove nereprezentativnih sindikata, a time i protivnom člancima 3., 14., 43. stavak 1., 55., i 59. Ustava. Protiv navedene odluke glasovali su sutkinja Ingrid Antičević Marinović i sudac Andrej Abramović. Nakon što protekne rok propisan Poslovnikom Ustavnog suda Republike Hrvatske za izradu izdvojenih mišljenja sudaca, ta će Odluka zajedno s izdvojenim mišljenjima biti dostupna javnosti putem internetske stranice Ustavnog suda.“
U suštini Ustavni sud ponavlja stav da nečlanovi sindikata moraju imati ama baš sva prava iz kolektivnih ugovora, jednako kao i radnici članovi sindikata koji je u ime tih članova pregovarao i sklopio kolektivni ugovor. Ova uravnilovka u temeljnoj aktivnosti sindikata, polako ali sigurno uništava djelatnost sindikata. Nečlanovi bez ikakve grižnje savjesti danas sišu baš sve pogodnosti iz kolektivnih ugovora, dok članovi sindikata s pravom pak osjećaju da bi određena razlika, makar i simbolična, ipak trebala postojati kako bi se vidio rezultat rada udruge koju podržavaju. Pitaju se: Čemu onda članstvo? Poziv na poštenje, solidarnost i pravednost danas sve teže prolazi, jer sve je više jedinki koje ove ideale zamjenjuju osobnim interesima i kratkoročnim koristoljubljem.
Uskogrudnost je bolest od koje boluje naše društvo, a sve teže se liječi. Pobornici ove uravnilovke na toj elitnoj akademskoj razini osobno nisu članovi sindikata, ali i oni bez pogovora koriste sva prava kolektivnih ugovora u svoju korist. Nemogućnost da se odvoje od svoje osobne pozicije i koristi, vjerojatno je utjecala i zalaganje za donošenje ovakve odluke.
Iako je vrijeme svinjskih polovica odavno izašlo iz glava svih ozbiljnih sindikata, nažalost nije izašlo iz akademskog i pravosudnog vrha. Ex cathedra i daleko od stvarnog života, pod parolom zaštite od diskriminacije, ta elita uporno sindikate vraća u okvire prošlih vremena, a što je u potpunosti neprimjereno tržišnim i kapitalističkim uvjetima u kojima radnici i sindikati žive danas. Ta propovijed o apsolutnoj jednakosti svih, bez obzira na (ne)doprinos, borbu i zalaganje u ostvarenju cilja, podsjeća na onu dobro poznatu: Neka jedu kolače.
Tako i do daljnjega – svima baš sve, bez obzira na doprinos, čak i ako rade protiv. Tako sve dok na kraju ne bude ni udruga radnika, dok ne bude sindikata. Tako sve dok svima ne ostane ništa. No, i to će biti u skladu s Ustavom. Jer, svima ništa, to također nije diskriminatorno.
Svima ništa! To je jednakost koju kapital naviše voli.
