Svjetski poredak danas odlikuje težnja stvaranja, centra moći koji bi upravljao svijetom. Iz toga razloga nacionalne države sve manje odlučuju o bitnim pitanjima. U njihovo ime to čine svojevrsni “apatridi”, moćni ljudi koji se ne osjećaju obveznim ni prema jednoj posebnoj državi. Za sada svjetska vlast ipak ne postoji, jer otpor takvim nastojanjima postaje sve jači, a hoće li doći do direktnog sukoba civilizacija, o kojem je pisao Huntington, teško je predvidjeti.
O tim pitanjima, kao i o pitanjima socijalne države i položaja radništva u takvim okolnostima, govori se u dvjema knjigama: “Studije budućnosti”, te u “Krizi”, autora dr. Ljubomira Kljakića.
Prenosimo dijelove iz navedenih knjiga.
Kapitalistički sustav ušao u ciklus posljednje povijesne krize
Je li u pitanju demisija svjetskog poretka? To je uvid koji sam preuzeo od velikih istraživača ovih fenomena, Fernana Brodela i Imanuela Volerstina, koji su sedamdesetih godina 20. stoljeća došli do zaključka da je svjetski kapitalistički sustav ušao u ciklus posljednje povijesne krize, jer je sve svoje unutrašnje potencijale manifestirao, došao do krajnjih granica i sada je prinuđen, logikom svoje unutarnje strukture, da se transformira i radikalno preoblikuje, tako da iz njega nastane jedan novi, ne nužno bolji, povijesni sustav.
Kako je moguće da oživljava feudalizam?
U pitanju je svojevrsni regres i u tom se smislu ustanove modernoga svijeta transformiraju u nešto što se u povijesti već odigralo. Lokaliziranim centrima moći upravlja, po pravilu, neki nadređeni centar, na koji ovi podređeni vazali toga globalnog centra moći, nemaju praktično nikakav utjecaj. Svijet je hijerarhijski uređen između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Svjetski odnosi modificirani su utoliko što više nisu države te koje igraju odlučujuću ulogu, iako to tako izgleda, već su to strukture moći koje realno kontroliraju sve instrumente upravljanja društvom. Svjetski kapitalizam predstavlja regres u pravcu nedefiniranog polja sukoba različitih nivoa moći. Pri tome se sve vrti oko jedne gravitacijske točke koju predstavlja svjetski savez korporativne oligarhije. Radi se, dakle, o konceptu koji predstavlja povratak u feudalne matrice društvene konstitucije.
Da li to znači da carstvo, tj. imperij, i danas postoji?
Kada je pokrenuta tzv. neoliberalna revolucija ili, drugim riječima, konzervativna kontrarevolucija, na valu tzv. tačerizma i reganomike, stvoreni su uvjeti da se ostvari koncept prema kojem bi moć što proizvodi svjetski poredak bila prenijeta na SAD, kao jedinu silu koja, prema zamisli, istovremeno može uspostavljati i unutrašnji i vanjski, odnosno svjetski poredak. Shodno tome, SAD se podrazumijeva kao praktični imperij, kao povijesni modificirani oblik imperijalne moći, transferiran iz moći nekadašnjeg Britanskog imperija. Glavni saveznik SAD-a u toj stvari je Europska unija. Međutim, američki imperij, sa svojim glavnim saveznicima, došao je do zida, jer njegovi kapaciteti očigledno nisu dovoljni da bez velikog, očiglednog, svjetskog konflikta, odnosno rata, svoju moć uspostavi na planetarnoj razini. Drugo lice imperijalnog koncepta, Europska unija, poslije jednog razdoblja uzleta i neupitnog napretka u svim svojim programima, i sama se našla pred zidom pri čemu je polovica članica dovedena unutar same Unije u stanje radikalne podčinjenosti i eksploatacije: Grčka, Cipar, Italija, Španjolska, Portugal, Rumunjska, Bugarska, a na tom je putu i Hrvatska.
Je li u pitanju novi totalitarizam?
Da, na djelu je novi totalitarizam, što se može argumentirati na mnogo načina. Zahvaljujući Edvardu Snowdenu, svijet je upoznat s operacijama totalnog nadzora, koje izvode obavještajne službe SAD-a i njegovih glavnih saveznika. U pitanju je grupa zemalja poznata kao Pet očiju, Five eyes: SAD, Velika Britanija, Australija, Kanada i Novi Zeland. Radi se o najbližim mogućim suradnicima u operaciji, koja je imala za cilj da se doslovno sve što ima elektronski oblik na planetu Zemlji i predstavlja neki informacijski događaj, nadzire i kolekcionira. Do pojave Snowdenovih dokumenata, za to se znalo, ali dovoljno nesumnjivih dokaza nije bilo. U toj operaciji, u kojoj glavnu ulogu imaju obavještajne agencije pet zemalja, u stvari, još važniju ulogu imaju privatne korporacije, koje te zemlje, odnosno njihove obavještajne agencije, angažiraju za rad u svojoj službi. Ispostavilo se da, kada je, na primjer SAD u pitanju, čitavih 70 posto svih tih poslova s ilegalnim nadzorom i represivnim posljedicama obavljaju privatne korporacije, koje su u odnosu ugovarača s vladom SAD-a.
Kako je razvijena koncepcija smrti socijalne države?
U posljednjih 6000 godina nailazimo na kontinuiranu praksu falsificiranja, suzbijanja, itd. Ilustrirat ćemo to veoma svježim podatkom. Tiče se izraza “politika štednje”. Taj izraz u originalu glasi “austerity policy”. Ovaj engleski izraz, kada se prevede na hrvatski jezik, ima sasvim drugačije značenje nego što je štednja. Pravi bi prijevod trebao biti “politika nasilnog oduzimanja.” Jezički prijevod na “štednja” ima za cilj prikriti radikalan zahvat u društveno tkivo. Iza “politike nasilnog oduzimanja” (austerity policy) razvijena je koncepcija smrti tzv. socijalne države. To znači da je država sebe oslobodila bilo kakvih odgovornosti prema društvu koje, navodno, treba organizirati. Sve dosadašnje odgovornosti za socijalnu politiku prebacila je na privatne građane, ali je sebi ostavila mogućnost da i dalje suvereno intervenira u javnoj sferi, naročito kada su u pitanju dva ključna elementa ove politike – tzv. kresanje proračunskih troškova, koje, u pravilu, ide za tim da se smanjuju socijalna davanja (javno zdravlje, obrazovanje, kultura, itd.), kao i radno i mirovinsko zakonodavstvo (radikalno pogoršavanje uvjeta rada, smanjivanje plaća i mirovina). “Politika nasilnog oduzimanja”, koja suštinski znači nasilno nametanje situacije u kojoj ste prinuđeni odreći se onoga što je do toga trenutka bilo vaše, prijevodom u “politiku štednje” predstavlja se kao jedna vrsta benigne štednje, kao situacija u kojoj to što vam je višak ostavljate negdje “sa strane”, da biste nešto uštedjeli. Međutim, nikakve štednje ovdje nema. U pitanju je operacija koja u Europi traje od 2009. i suštinski ima za cilj da iz zemalja koje su prinuđene prihvatiti tu politiku “zdravo za gotovo”, eksproprijacijom izgubi milijarde dolara i eura, kako bi se ublažio efekt duboke strukturne krize koji je zahvatio svjetski korporacijski poredak i njegovu hijerarhiju moći.
Bogati ljudi žive u “socijalizmu”, jer se radi o socijalizaciji gubitaka, a siromašni žive u surovom kapitalizmu, jer je u pitanju privatizacija profita.
Neka istraživanja, koja su se pojavila prošle godine, pokazala su da je trend socijalizacije gubitaka i privatizacija profita doveo do strukturalne podjele stanovništva, i lokalno i globalno, na uzak oligarhijski sloj, s jedne strane, i sve veću masu siromašnih, s druge strane, ljudi koji žive u uvjetima potpune nestabilnosti, bez redovnog zaposlenja, s neredovitim uvjetima na radnom mjestu, itd. Kada je 2008. g. došlo do sloma financijskog tržišta, banke koje su bile odgovorne, nisu rasformirane, već je njima vlada SAD dala 650 milijardi dolara da pokriju gubitke, pri čemu se “zagubilo” 10 do 15 posto toga novca. To upućuje na duboko korumpiranu strukturu na mjestima gdje se odlučuje o sudbini čitavoga čovječanstva.
Kakvo je mjesto namijenjeno malim zemljama?
Namijenjeno im je mjesto kao i svakoj zemlji koja je žrtva takvog poretka: da bude dio svjetskog poretka korporacijske vladavine svijetom. Ilustrirat ćemo to najsvježijim primjerom: Srbija sada pokušava da tzv. “politikom štednje” od stanovništva prikupi 800 milijuna eura, a pritom joj je priopćeno da je iz zemlje iznijeto za deset godina, od 2001. do 2011. godine, 51 milijarda dolara. Vlada Srbije ovu činjenicu nije ni komentirala. Nije čak rekla ni da to nije točno. Prosto, nije rekla ništa!
U tome nije usamljena pa očigledno da disciplinirano postupa prema određenim pravilima ponašanja, po kojima postupaju i druge male zemlje, držeći se staroga principa: “Veži konja gdje ti aga kaže!”
Jedino što može spasiti čovječanstvo i čovjeka jest ono što Kastorijadis naziva “imaginativna moć društva”, odnosno snažna socijalna imaginacija, što znači bolje, pravednije i slobodnije društvo.
