Oni koji, kao ja, žive u blindiranim granicama europske diktature – prividno mekim i zavodljivim, istinski surovim i nepopustljivim – znaju što znači biti dio Europske unije. To svakako nije Europa bratskih naroda! To nije Europa rada i solidarnosti! (Diego Fusaro)
Dr. sc. Diego Fusaro (Dijego Fuzaro), sveučilišni profesor filozofije iz Milana, pripada generaciji vodećih mlađih intelektualaca Italije i Europe (35 godina). Autor je desetak knjiga, prevedenih na mnoge svjetske jezike, u kojima brani interese radničke klase, socijalne države i pravednih ekonomskih i ukupnih odnosa među narodima i državama.
Iz najnovijeg autorskog teksta, koji je napisao za “Geopolitiku” (“Mučenje Grčke: historija financijskog genocida”), prenosimo najvažnije dijelove.
Uništavanje nacionalnih država
Današnja Europa je asocijacija neumjerenog nasilja depolitizirane ekonomije, koje je omogućeno uništavanjem nacionalnih država, zahvaljujući upravo Europskoj uniji. Unutar granica Europske unije vraćaju se forme ekonomske i financijske asimetrije, nasilje i ratovi, na koje smo svikli u dvadesetom stoljeću, ali u političkom obliku. Na primjer, Njemačka je izvršila invaziju na Grčku: ne tenkovima, mitraljezima i vojnicima, već dugovima, “spredom” (spread = razlika između prodajne i kupovne vrijednosti vrijednosnih hartija, odnosno nadoknada za preuzimanje rizika u plasmanu emisije vrijednosnih papira) i ekonomskim ultimatumima. “Mi ćemo odvaliti bubrege Grčkoj,” rekao je Benito Musolini, a u tome uspijeva tek danas Europska unija.
“Grčka je najveći uspjeh eura,” rekao je financijski čudotvorac Mario Monti (2011. g.). I dijelom je u pravu: on je u pravu, jer se u Grčkoj jasno vidi što znači biti u Europskoj uniji i u “eurosustavu”. S ove točke gledišta, Grčka je za nas, nesretne zemlje eurozone, tragična slika budućnosti, zbog čega Talijan ili Španjolac, koji otputuje u Grčku, ide na putovanje u budućnost, u svoju budućnost članova Europske unije.
Grčka se kontinuirano nalazi na sceni javne rasprave, oblikovane u reklamnoj industriji i javnoj propagandi. Povremeno, tek ovlaš, kao su to nevažne stvari, spomenu se muke koje su eurokratski kriminalci nanijeli grčkom narodu: sječu plaća, divlja otpuštanja, lude privatizacije, nedostatak lijekova u bolnicama i tisuće drugih strahota koje su danas postale dio prostačkog europejstva. Djeca, koja padaju u nesvijest u školama jer su pothranjena, smrtnost dojenčadi u naglom porastu, uništavanje socijalne države, otpuštanja s posla, itd.
“Kada su nestali kraljevi, nastali su bankari“
Danas bi i vrapci trebali znati: euro nije valuta, već sustav vlasti, čiji je cilj uništenje staroga europskog modela, zamijenjenog divljom privatizacijom, i eliminacija bilo kakve socijalne države. To je apsolutni trijumf kapitalizma poslije 1989. godine. To je moć banaka i financijskih institucija “senzibilno nadsenzibilnih” (Marx) i “punih teoloških hirova”, ustanova koje nitko nikada nije vidio ili – naročito – nikada nije demokratski izabrao. Poznato je da Europska unija postoji samo kao Europska centralna banka. Ne postoji nikakav politički projekt, nikakav ideal, nikakav kulturni temelj. Ezra Paund je bio u pravu kada je napisao: “Kada su nestali kraljevi, nastali su bankari.”
Oltar kapitala na kojem je žrtvovana Grčka, to se može dogoditi i drugim narodima Europske unije – Italije, Španjolske, Francuske, Portugala i drugih. Ovaj pokvareni plan krvi i suza u zemlji što se već bori sa nezaposlenošću, siromaštvom i drugim ljepotama u koje ju je uvalila jedinstvena valuta, nije nimalo načet masovnim štrajkovima i prosvjedima.
Narod Partenona i Platona, Sokrata i Perikla danas je moderni rob
Grčka, kolijevka europske civilizacije, danas je rob “spreda” i financija, organiziranog barbarstva tržišta i tzv. Europe, što je plemenito ime pripisano eurokraciji u ažuriranoj verziji totalitarizma, za koji se pogrešno smatralo da je mrtav i sahranjen 1945. i 1989.
Europska unija je uspostavila svoju žandarmeriju (Eurogendfor)
Da podsjetimo na jednu anegdotu: 1941. g. mladi grčki junak Manolis Glezos popeo se na Partenon, uklonio zastavu sa svastikom i postavio zastavu Grčke. U veljači 2012. godine, isti taj Manolis Glezos izašao je na ulice Atene da demonstrira protiv financijskog nacizma u Europi, protiv nakana bankarske diktature Europske unije: policija mu je bacila suzavac u lice i dočekala ga pendrekom. Da, jer – ne znaju svi to – Europska unija uspostavila je svoju, Europsku žandarmeriju, koja nije pod komandom nacionalnih država, niti sudstva. Niti je jasno na osnovi kojih kriterija ona radi, iako – s obzirom na opću situaciju – to nije teško pogoditi.
Stoga moramo gledati na Grčku sa solidarnošću i brigom. Sa solidarnošću, jer prolazi kroz grozne muke, a pati u općoj tišini; sa zabrinutošću, jer de nobis fabula narratur (jer to je priča o nama). Svi mogu vidjeti Grčku s njenim tragedijama, s njenim ogromnim teretom nepravde i patnje. Ako se ne organizira reakcija, nedavni juriš neoliberalnog nosoroga obrušit će se i na Grčku i na ostale europske države. Prinudno prilagođavanje američkoj paradigmi neoliberalnog globalnog kapitalizma, koji energično brane svi europski lideri (bez razlike između centra, ljevice i desnice), strukturalno je nespojivo s očuvanjem stoljeća dostignuća organiziranog radničkog pokreta i socijalnih prava, svojstvenih europskom modelu socijalnog kapitalizma. Civilizacija ili Europska unija: moramo izabrati. Dva pola se međusobno isključuju.
Treba mobilizirati najprije u glavama, da se vrednuje “duh cijepanja”, kao što ga je nazvao Gramši, ili “veliko odbijanje”, kako to kvalificira Markuze, tj. imati hrabrosti i snage da se kaže, odnosno da se odbaci u mislima organizirano ludilo, zvano Europska unija. Nju treba što prije napustiti, vratiti nacionalni suverenitet i samostalno odlučivanje o sudbini naroda.
Sanjam o Europi bratskih naroda, gdje svatko slobodno govori svoj jezik i vidi u drugim narodima plodnu drugost, koju treba upoznati i poštivati. Sanjam Europu u kojoj cilj nije izbalansirani budžet i rast profita, već sreća i blagostanje zajednice. I baš zato što volim Europu, protivim se današnjoj Europi banaka i financija, odnosno Europi koja uništava sama sebe, vlastiti ideal, svoju prošlost, tradiciju i budućnost.
