Reforme, reforme, reforme… slušali smo prije izbora u programima svih stranaka. Parole, parole, parole su to poput pjesme koju slušamo i dalje. Ova vlada je reformistička, uvjerava nas se. Trebaju nam reforme: unutarnje, vanjske, strukturne, Briselske, MMF-ove, javnog sektora, zdravstva, školstva, mirovinske, poduzetničke, braniteljske, radnih odnosa…
Kada netko govori da sve treba mijenjati, to samo znači da želi u potpunosti negirati svojeg prethodnika. Takav ne zna gdje se nalazi ni kamo želi ići. Ovaj obrazac negacije svega prethodnoga ponavlja nam se već 25 godina. On se, nažalost, spušta i na druge razine pa svakodnevno viđamo kako nove uprave često negiraju prethodne te odmah mijenjaju sve što su prethodne uspostavile. Tako se često ciklički dolazi do reorganizacije prethodnih reorganizacija, odnosno povrata na staro. Promjena samo promjene radi, najgori je izbor. Mi smo postali stručnjaci u dokidanju postojećeg, a da prethodno nismo osigurali, testirali ni uspostavili bolje alternative. Tako nagrizamo sami sebe.
Uz stalne reforme, cijeli sustav je nestabilan i nesiguran, ne ulijeva povjerenje. Niz novih propisa stvara nepreglednu šumu u kojoj se nemoguće snaći. Sve to demotivira. Najopasniji demotivacijski faktor stalnih najava reformi jest taj što mnogi ljudi, od nezaposlenih, seljaka i radnika do poslodavaca i poduzetnika, počinju postupati tako da čekaju najavljene reforme, kao da će to riješiti njihove probleme. Gube osjećaj odgovornosti za vlastitu situaciju te prestaju djelovati proaktivno. Uzdajući se u reforme, postajemo poput farmera koji usred suše, umjesto da navodnjavaju, očekuju reformu vremena koja bi već sutra trebala donijeti kišu. Naravno, kiše nema, a urod vene.
No, i dalje nas zasipaju parolama o reformama jer se tako stvara privid da se nešto pozitivno događa. S druge strane, reforme koje ostavljaju dubinske ožiljke desetljećima, one ne dobivaju medijsku pažnju, o njima se puno javno ne raspravlja, odvijaju se gotovo pod okriljem noći.
Privatizacija – reforma koja nas je osakatila
Privatizacija – pretvorba društvenog i državnog u privatno vlasništvo prava je i najveća reforma koja nas je, kako je provedena, osakatila za iduća desetljeća. Provedena je pod velom ratnih godina dok je pažnja bila usmjerena na obranu zemlje i kasniju euforiju uspjeha. Bez pompe, bez opširne javne rasprave, bez analize svakog procesa i posljedica, sve što je vrijedilo, u nekoliko godina je iz društvenog vlasništva (koje je pripadalo svima), preko državnog postalo privatno vlasništvo u rukama nekolicine. Prvo stupovi današnjeg gospodarstva i vladanja. Banke su prethodno sanirane našim novcima pa odlaze u ruke strancima, a uz njih odlaze i mediji. Uskoro previše vrijednoga gotovo u bescjenje završava u rukama nekolicine. Dodatan problem je u tome što kada netko dobije tvornicu na dar, on u sebi nema pravi osjećaj vrijednosti njezinog značaja. Nije ju gradio on ni njegov djed, nije godinama prolijevao znoj za nju, nije ga sramota, ne brine o značaju za zajednicu, nije ga briga za radnike. Zato su zbog nekoliko milijuna brze zarade mnoge tvornice olako uništene i zatvorene. Govori se da je materijalna šteta ovakve privatizacije veća od posljednje ratne štete.
Ne znači da nije bilo dobrih primjera, ali jednostavno je bilo neoprostivo previše loših primjera pa tako danas u vremenu koje je daleko tehnološki naprednije, naše gospodarstvo još nije doseglo razinu iz 1989. godine. Ova reforma neće doživjeti svoju reformu, a najave obračuna s privatizacijskim kriminalom, koji navodno neće zastarjeti, obična su demagoška obećanja. Da se htjelo, stiglo se s time uhvatiti u koštac posljednja dva desetljeća.
Reforma reforme mirovinskog sustava
Najavljuje se mogućnost zamrzavanja i ukidanja II. mirovinskog stupa. Kao protivnici javljaju se predstavnici mirovinskih fondova, kojima bi ovakav smjer uzeo iz ruke dio kolača od kojeg su dobro živjeli. Otimanje onog što su građani dosad pod direktivnom države uštedjeli, to bi zaista bilo ravno pljački.
No, je li II. stup dugoročno održiv, je li siguran, ima li daljnjeg smisla, to je već drugo pitanje. Naime, 5% doprinosa koji se slijevaju u II. stup ogromna su sredstva koja se više ne slijevaju u I. stup generacijske solidarnosti. Manjak u sadašnjem mirovinskom sustavu redovito se nadoknađuje iz proračuna i jedan je od vodećih generatora vanjskog duga, čak i prodaje vrijedne državne imovine.
Sa svojom stalnom upitnošću pokazuje se da II. stup nije prava štednja, da je podložan političkim promjenama, da je pitanje koliko su ta sredstva zaista unovčiva. Sadašnji pozitivni rezultati vjerojatno neće položiti test kada svi osiguranici odu u mirovinu i bude ih više nego novih osiguranika. S obzirom na to da II. stup ima više karakteristika privatnog, u slučaju njegove propasti država će vjerojatno oprati ruke. Još jedna od reformi koja prije petnaestak godina nije dovoljno promišljena.
Opasne reforme zdravstva, obrazovanja, javnog sektora
Reforma zdravstva, obrazovanja i drugih ključnih dijelova javnog sektora u stvari su opasan pokušaj njihove privatizacije. U tim sektorima vrte se milijarde i oni imaju neupitnu budućnost, tu su ogromni interesi pojedinaca i stranaca, da završe u njihovim rukama. Slično se dogodilo i s bankama. Taktika je sljedeća – prikazati zdravstvo, školstvo i ostale ciljeve neefikasnima, bezvrijednima, tako da ispadne da ih se mora privatizirati, sve kako bi postali profitabilni. Ali, ako zdravstvo i školstvo trebaju biti dostupni svima, oni ne mogu niti smiju biti profitabilni. To je protivno njihovoj suštini i društvenom značaju. U profitabilnom zdravstvu mnogi bi ostali bez dostupne zdravstvene zaštite. Isto vrijedi i za školstvo, u kojem se k tome ne smije ostaviti privatnom interesu da odlučuje u kojem smjeru ćemo formirati naše mlade mozgove.
Bez vojnog roka i ročnika ostali smo prije desetak godina. Olako smo se odrekli vojske koja je obranila i stvorila ovu državu. Ratnici, umjesto da su ostali vojnici u miru i rehabilitirani kroz daljnji rad, poslani su u mirovine te unatoč znatnim sredstvima, mnogi gube osjećaj zasluženog dostojanstva. Sad se opet govori kako bismo vraćali vojni rok.
Reforme za skretanje pažnje
Postoje i nevažne reforme za stvarnu kvalitetu života, ali opasne, jer se njima skreće pažnja s važnih tema za naš život. Tako se mjesecima lomilo koplja oko nekoliko rečenica u učiteljskom priručniku vezano uz spolni odgoj, dvojezičnim tablama poigravalo se s osjećajima i patnjom proživljenom u ratnim područjima, a referendum o bračnoj zajednici muškarca i žene nije se puno promijenio u našim životima.
Najnovije „važno“ pitanje je ukidanje pečata u pravnom prometu. Ono čak i nije tako nevažno jer se olako zaboravlja kako je pravna sigurnost poslovanja na vrlo niskoj razini. Taj pečat možda ipak sprječava mnoge zloporabe. Također, od kandidata i imenovanja pojedinih ministara više ne možemo živjeti. Ponovno se u prvi plan stavljaju pitanja koja u manjoj mjeri utječu na život građana, dok se o promjenama, koje nas sve zahvaćaju, odlučuje dalje od očiju javnosti, vjerojatno i izvan naših granica.
