Iza nas je dinamičan mjesec. Potpisana su tri kolektivna ugovora. U Karlovačkoj tiskari Lana kolektivni ugovor je obogaćen za pravo radnika na topli obrok za vrijeme rada, što je konkretno podizanje kvalitete uvjeta rada, ali i zdravlja radnika. Za Istragrafiku je kolektivni ugovor produžen iduće dvije godine potvrđujući dosadašnju razinu prava, što u vremenima definiranja dugotrajnog odnosa novog vlasnika prema društvu daje radnicima sigurnost i stabilniju poziciju. Radnici Zrinskoga su u postupku mirenja samo par dana prije najavljenog štrajka uspjeli zadržati dosadašnju realnu razinu te spriječiti daljnje umanjenje njihovih ionako skromnih prava. Ponovno su pokazali odlučnost, a morat će tako nastaviti i dalje. U tijeku su pregovori u Narodnim novinama, Tiskara Vjesnik je dobila novi nadzorni odbor i upravu, uskoro slijede pregovori u Odašiljačima i vezama, HRT-u, izabrana su i biraju se radnička vijeća…
Tko ne motivira, gubit će radnike
Poslovne prilike, ali i odnos prema radnicima su šaroliki. Jedni napreduju, drugi utvrđuju svoje pozicije, treći se bore za opstanak. Neki su spremni podizati razinu prava radnika, drugi bi je i dalje spuštali, imali ili ne opravdane razloge. No, mnogi poslodavci morat će priznati da više nisu radnicima atraktivni kao što su možda nekad i bili, da za znatan dio radnika nude teške uvjete i nisku razinu prava, da će sve teže tako dolaziti do kvalificiranih radnika i zadržavati ih, u konačnici da poslovna politika smanjenja prava i pritiska na radnike ne može biti dugoročan smjer. Radnici moraju osjetiti pozitivne trendove, ne samo na materijalnoj razini prava, već i u odnosu prema njima, unapređenjem uvjeta i sigurnosti rada te podizanjem motivacije. Poslodavci koji ne rade na boljem odnosu prema radnicima mogli bi uskoro ostati u čudu – kako to da su ostali bez dobrih radnika.
„Lex Agrokor“
Posljednjih tjedana cijeloj naciji pažnju zaokupljaju događanja oko koncerna Agrokor. Nama prije svega zbog članstva u Tisku, ali i neke tiskare direktno ili indirektno kao dobavljači naslanjaju dio svojeg poslovanja na ovaj koncern. Toliko komentatora o jednoj temi već godinama nije prodefiliralo preko TV ekrana. Nakon godina šutnje svi sada imaju nešto za reći, ili se čude, ili su znali, ili su puni čudotvornih recepata, a većinom su vanjski promatrači bez neposrednih informacija. Prave informacije iz samog Agrokora stizale su na kapaljku, dodatno podižući neizvjesnost, otvarajući prostor za dezinformacije i svakakva naklapanja. Zaduženost i kašnjenje u plaćanju Agrokora nije ništa novo. Jedni od rijetkih pisali smo o tome u Grafičaru još prije nekoliko godina, dok su mnogi gurali problem pod tepih. O pitanju mjenica koje su dobavljači prodavali bankama znalo se manje, a sad se stavljaju u prvi plan kao problem što ga drugi moraju riješiti. Bez obzira na sve, radilo se ipak o svjesnom ulasku u rizik. Slikovito rečeno, seljaci se u strahu nisu željeli zamjeriti gazdi divu, pa su ono što im je dugovao radije prodali vragu, a kad posluješ s vragom znaj da ćeš izgubiti, jer vrag uvijek dolazi po svoje.
Stvari su pukle kad su banke prestale financirati daljnja zaduženja i veliki kotač je stao. Zagovornici slobodnog tržišta proklamirali su samostalni dogovor dobavljača, iako je to iluzija. S obzirom na to da problem postoji godinama, imali su napretek vremena da se dogovore, a nisu. I slobodno tržište je čista iluzija. Većina današnjih ratova su trgovinski i gospodarski uvjetovani. U krizi su banke diljem svijeta sanirane tisućama milijardi dolara, eura, funti, sve iz državnih kasa, točnije iz džepova građana. Da je tržište zaista tako slobodno, trebalo ih je pustiti da slobodno i propadnu. Danas bismo možda bili u anarhiji, a možda bismo i bolje živjeli. Barem ne bi slušali od tih istih o „slobodi tržišta“ i kritici intervencije države, naravno, samo kad se ne radi o njima.
S obzirom na razmjere problema, u pitanju Agrokora moralo se nešto učiniti, i to brzo. Je li nađeno najbolje rješenje, hoće li uspjeti, je li zaista samo gašenje požara pred izbore, koje su mane Zakona? Mnoga su pitanja. No, ovaj gigantski brod se morao odsukati i pokrenuti s mjesta, moralo se spriječiti da svak povlači njegovo kormilo prema sebi, morao mu se zadati novi kurs. Hoće li to biti njegov spas, vidjet ćemo, ali da je ostao, potonuo bi.
Agrokor je i problem i rješenje. Koncern i njegove kompanije mnogo više mogu donijeti i vratiti ako nastave raditi, u ovom ili onom obliku. Time dolazimo do onih koji su ključ ovog rješenja, a to su radnici koncerna. Vjerovnici se mogu dogovarati što ih je volja, no neće im puno vrijediti ako neće biti radnika da odrade posao, da stvore vrijednost iz koje se mogu realizirati takvi dogovori. Bez radnika, koncern je prazna olupina bez posade i može samo besciljno plutati morem. To je u nekoliko dana potvrdio Antonio Alvarez III., a potvrđuje i vladin povjerenik za koncern Agrokor, Ante Ramljak, obraćajući se radnicima uz potvrdu njihove važnosti i zahvalu za odanost koju iskazuju.
Svima mora biti jasno da radnici ne mogu biti tretirani kao objekt u ovom procesu, da su oni itekako važan subjekt, jedan od ključnih faktora uspjeha. U tom smislu treba posebnu pažnju posvetiti tome da radnici redovito primaju plaću i ostvaruju druga prava, da o svojoj budućnosti ne doznaju iz medijskih naklapanja, da budu informirani i uključeni u sve ključne procese, posebice u moguće restrukturiranje, da jasno vide svoje mjesto i prosperitet, da zadrže vjeru, ne toliko u koncern, već prije svega u svojeg poslodavca.
Jednostavno je – bez radnika nema poslodavca.
