Prema anketi koja je provedena među poslodavcima u privatnom sektoru, većina njih će se u narednom razdoblju koncentrirati na smanjenje troškova – čitaj otpuštanje radnika. Ako je tako, kuda s viškom ljudi u državnoj upravi? U Hrvatskoj jedini vidljivi proces je onaj koji govori o puzećem propadanju i sve većem osiromašivanju najvećeg broja građana.
Godinama se govori o tome da je skupa država jedan od glavnih problema zbog kojih je došlo do stagnacije, a u zadnjih šest godina i pada gospodarskih aktivnosti. Skupa država traži veliko porezno opterećenje, a veliko porezno opterećenje čini sve ono što radimo nekonkurentnim na svjetskom tržištu. Računica je jasna. Međutim, ni nakon bezbrojnih izjava i konstatacija, kako iz domaćih izvora tako i međunarodnih, ništa se ne mijenja. Štoviše, jedini porast zaposlenih ostvaruje se u državnoj upravi. Naravno, treba zaposliti rodbinu, kumove i stranačke prijatelje. Izmišljaju se kojekakva radna mjesta. I tako smo došli u situaciju da je prema nedavno izrađenim analizama bruto društveni dohodak u Hrvatskoj u odnosu na 1980. godinu manji za 0,3 posto. Hrvatska je zadnjih trideset i četiri godine stajala na mjestu. Mnoge zemlje su kroz to vrijeme ostvarile vrtoglavi rast, pored nas su prošišale poput rakete.
Izjave bez pokrića
Privatni sektor se glasno pridružuje optužbama da skupa država guši njihove aktivnosti. Na sva usta zagovaraju smanjenje poreznog opterećenja. Bilo bi sjajno kad bi privatni sektor zaista tako i mislio. Međutim, neki pomaci koji su u zadnje vrijeme učinjeni govore da se privatni sektor rukovodi sasvim drugačijom logikom od one koju zagovara javno. Kada je svojedobno doprinos za zdravstveno osiguranje smanjen dva posto, nije otvoreno ni jedno novo radno mjesto, štoviše došlo je do daljeg povećanja nezaposlenosti. Podaci o imovini najbogatijih ljudi nakon tog smanjenja poreznog opterećenja objasnili su kuda je otišao taj novac. U džepove bogatih jer su u pravilu iskazali veću imovinu nego prije smanjenja doprinosa. Naravno, siromašni su postali još siromašniji, s time da se kaos u zdravstvu zbog manje sredstava dodatno povećao. Vidjelo se da taj potez nije imao smisla, i visina doprinosa za zdravstvo vraćena je na staro. Dakle, još uvijek se kod mnogih poduzetnika poslovna aktivnost poistovjećuje s grabeži. Očito se teško odreći loših navika koje su stečene u procesu privatizacije.
Ništa se ne mijenja
U Hrvatskoj jedini vidljivi proces je onaj koji govori o puzećem propadanju i sve većem osiromašivanju najvećeg broja građana. Na ostalim područjima, na kojima bi promjene itekako dobro došle, ništa se ne mijenja. Korupcija u svim svojim vidovima izjeda društvo, o reviziji privatizacije se govori tek reda radi, država buja, a privatni sektor se suočava s nizom problema. Prema anketi koja je provedena među poslodavcima, većina njih će se u narednom razdoblju koncentrirati na smanjenje troškova – čitaj otpuštanje radnika. Ako je tako, kuda s viškom ljudi u državnoj upravi? Ondje su višak, a privatnom sektoru nisu potrebni. Znači li to da je situacija stvarno bezizlazna?
Rješenje postoji, ali se ono na dosadašnji način neće naći. Svako malo se iz šešira vade ideje kojih se netko sjetio preko noći. Na dva činovnika koji odu u mirovinu primit će se samo jedan, žene starije od šezdeset godina otjerat će se u penziju, pomoćne djelatnosti izdvojit će se u privatne tvrtke ili neku glomaznu državnu tvrtku i tako redom. Život teče dalje, psi laju, a karavane prolaze. Uz to, energija se gubi u beskrajnim raspravama o mitovima prošlosti, u unutarstranačkim obračunima ili lomljenjem koplja o beznačajnim svjetonazorskim razlikama.
Ofucano, ali točno je reći da su potrebna sustavna, a ne neka parcijalna rješenja. Točno je, u državnoj upravi postoji višak ljudi. Besmisleno ih je bacati na ulicu ili tjerati u mirovinu. Privatni sektor treba predložiti područja razvoja gdje vidi svoju perspektivu, izjasniti se kakvu potporu očekuje u zapošljavanju i kakva kvalifikacijska struktura mu je potrebna. Taj proces treba pratiti reforma obrazovanja i proces prekvalifikacije. A to znači da u tolikom broju ne treba školovati one kojih je već sada previše, poput ekonomista i pravnika, već one koji trebaju gospodarstvu.
Poduzetnici, poduzmite nešto
Postoji Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga poslodavaca, Hrvatska udruga banaka, udruženje izvoznika, menađera i čega sve ne. Bilo bi dobro kada bi se te institucije konačno prihvatile pravog posla i predložile neka prava, konkretna rješenja.
O tome da je naša država skupa i porezna opterećenja velika, pričaju već vrapci na krovu. Željeli bismo čuti nekoga tko kaže da želi proizvoditi tu i tu stvar, za to mu je potrebna bankovna podrška, zaposlit će dvije stotine radnika koji su u državnoj upravi višak, očekuje da ih netko prekvalificira, traži oslobađanje od poreza kroz godinu, dvije ili pet. Jalove kuknjave o rigidnom radnom zakonodavstvu, velikom poreznom opterećenju, skupoj kuni, skupim kreditima svima su se popele na vrh glave.
Poduzetnik, kako to gordo zvuči! Stvarno, poduzetnici, poduzmite nešto!
