Konferencija o kolektivnom pregovaranju u okviru UNI Europa Grafičkog i ambalažnog sektora održana je 8. i 9. lipnja 2022. godine u Briselu, a među 30-tak sudionika iz zemalja Europe naš Sindikat predstavljali su predsjednik Darije Hanzalek i Denis Huić glavni sindikalni povjerenik u Radin printu.
Daniel Fernandez, voditelj UNI Europa grafičkog i ambalažnog sektora uvodno je naglasio kako se kolektivno pregovaranje istovremeno nalazi pred ogromnim izazovima, jer je sustav kolektivnog pregovaranja pod stalnim pritiskom neoliberalnih ideologija, ali pak s druge strane nesporna je važnost kolektivnog pregovaranja upravo i u vremenima krize. Samo socijalni dijalog te dogovor radnika i poslodavaca daje temelj poslovanja i stabilnosti društva. Najnoviji izazovi koji su stavljeni pred sindikate Europe su rat u Ukrajini te energetsko-gospodarska kriza odnosno inflatorni udar na građane.
Samo dio sektora se oporavio
Iz istraživanja koje je izradila specijalizirana tvrtka Syndex očito je da se značajan dio grafičke industrije u Europskoj uniji oporavio.
Od 2019 godine, sektor higijenskog papira imao je čak značajan skok s početkom epidemije COVID-a, da bi uz određene padove i turbulencije u proljeće 2022. bio na gotovo istoj razini kao i prije tri godine ranije. Sektor ambalaže doživio je pad s početkom epidemije da bi nakon toga ostvario rast koji ga i danas drži na 3-4% višoj razini nego prije epidemije. Ova dva sektora prema predviđanjima bilježiti će i dalje lagan i konstantan rast, a pokazuje se i da su dugoročno otporniji na krize.
Sektor novinskog tiska bio je u padu i 2019. godine, da bi u proljeće 2020. s COVID krizom i globalnom karantenom doživio strmoglavi pad na 75% proizvodnje iz 2019. Nakon određenog oporavka prema jedva 85%, pad se ponavlja u stalnom smanjenju proizvodnje koja je u proljeće 2022. u Europskoj uniji na 70% u odnosu na 2019. U novinskom sektoru ova kriza je nažalost očito ubrzala negativne procese koji su se predviđali, a s daljnjim širenjem drugih medija prijenosa informacija, posebice putem mobilnih uređaja, bojimo se da prognoze ne mogu biti ništa vedrije. Ostali nerazvrstani proizvodi također bilježe pad za vrijeme krize na samo 60%, ali ipak potom određeni oporavak iznad 85% gdje se i dalje drže.
U većini zemalja Europske unije zabilježen je i pad broja radnika u našem sektoru generalno. Samo u dijelu koji se odnosi na proizvodnju papira i proizvoda od papira zabilježen je porast radnika od oko 2%. U proizvodnji tiskanih i snimljenih medija ovaj pad je velik te broj radnika iznosi 87% u odnosu na 2019. godinu. U Hrvatskoj je ostvaren pad radnika na 95% u proizvodnji papira i proizvoda, odnosno na 98% u proizvodnji tiskanih i snimljenih medija.
Plaće u cijelom našem sektoru na razini Europske unije doživjele su pad u vrijeme početka COVID krize. Toga se dobro sjećamo iz pojedinih tvrtki koje su tada pristupile smanjenju prava. Ipak plaće u sektoru se oporavljaju, čak i rastu. To je vidljivo iz činjenice da je sada njihova ukupna razina veća a raspoređene su manji broj radnika koji je danas faktično zaposlen u sektoru.
Kolektivni ugovori su javni interes
Oliver Roethig, glavni tajnik UNI Europe, je govorio o stvaranju odnosno promjeni politika javne nabave u Europskoj uniji i povezivanja tih procesa s kolektivnim ugovorima. UNI Europa, IndustriALL, kao i Europska konferencija sindikata, rade snažan pritisak s ciljem jačanja kolektivnog pregovaranja ne samo kroz jačanje vlastitih organizacija i rad sa velikim multinacionalnim kompanijama, već i kroz zalaganje za stvaranje politika i podrške od strane organizacija i razine same Europske unije.
Ističu i kako je kolektivno pregovaranje pitanje demokracije, jer ono jača sudjelovanje građana u odlučivanju o vlastitim životima. Zalažu se i za stvaranje politika prema kojima neće biti javnog ugovora, niti javne nabave, za one pružatelje usluga koji su bez kolektivnog ugovora. Naime, javna nabava, koja se temelji na javnom novcu u suštini na novcu građana, čini 14% BDP-a na razini Europske unije. Stoga se javni novac ne smije usmjeravati prema ponuđačima odnosno poslodavcima koji svoju konkurentnost ostvaruju tako što spuštaju razinu prava radnika ispod primjerenih standarda, te u konačnici ne vode socijalni dijalog i ne definiraju prava svojih radnika kolektivnim ugovorima. „Nema ugovora o javnoj nabavi bez kolektivnog ugovora. Naš cilj je stvoriti stav javnosti i politike koje će dovesti do toga da svaki radnik koji radi za javnu nabavu treba biti pokriven kolektivnim ugovorom.“ – zaključio je kolega Roethig.
Kolektivni ugovori održavaju stabilnost radnih odnosa
Značajan dio konferencije činili su izvještaji i rasprava o situacijama u pojedinim zemljama, koje su pružili njihovi prisutni predstavnici. Dok dio zemalja i dalje svoje pregovaranje temelji na sektorskim kolektivnim ugovorima, što je sustavniji način koji lakše daje rezultate. Kod nas kao i u nekim drugim zemljama za sindikate nema drugog realnog izbora nego svoje članstvo i druge radnike pokrivati kolektivnim ugovorima na razini poslodavca.
Zajednički problem za sve čini nailazeća inflacija i izazovi održavanja vrijednosti plaća, s obzirom da sve što sindikati naprave i dobro ugovore može kroz nekoliko mjeseci izgubiti vrijednost. Snažno sektorsko pregovaranje, kao što je ono u skandinavskim zemljama, daje mogućnosti lakšeg praćenja ovog problema, gotovo nitko ni tamo nije uspio u potpunosti odgovoriti izazovima umanjenja vrijednosti plaća koje potencira inflacija. Učiniti takvo što još je teže u zemljama koje nemaju snažno sektorsko pregovaranje, među kojima je Hrvatska. Stoga dok neki bilježe porast plaća od 2% ili 5%, razmjer uspjeha našeg sindikata mjeri se od 0 do 10% koliko je iznosilo najveće ugovoreno povećanje plaća posljednjih mjeseci.
Kako pratiti inflaciju?
To je i ključno pitanje. Kako pratiti i održati vrijednost plaća i drugih primanja radnika u uvjetima inflacije potencirane rastom cijena goriva, plina i drugih energenata, a koji su dodatno potaknuli efekt lavine rasta mnogih drugih cijena. Nije problem ovdje samo rat u Ukrajini. Problem je i COVID kriza čije posljedice se tek vide, promjene globalnih trgovinskih odnosa i mnogo što drugog. I samom emisijom dodatnog novca s ciljem ublažavanja COVID krize u njezinom samom jeku, morala se smanjiti vrijednost novca, jer ga je jednostavno bilo više nego nastalih dobara.
Tako su cijene svih proizvoda u Europskoj uniji od travnja 2021. do travanja 2022. porasle za čak 20%. Cijene papira i proizvoda od papira porasle su 28%, cijene kartonskih proizvoda i ostale ambalaže porasle su 26%, cijene higijenskih proizvoda porasle su 13%, kao i cijene ostalih tiskanih proizvoda također 13%. Zanimljivo je da su i cijene novina i revija porasle za 16%, unatoč značajnom padu naklada koji je i dalje prisutan. Ovo povećanje vjerojatno može nadoknaditi kratkoročne nedostatke u prihodima, no može se obiti o glavu daljnjim smanjenjem naklada.
Treba istaknuti da su mnogi sektori povećali svoje cijene daleko preko inflacije odnosno preko rasta cijena njihovih povećanih proizvodnih troškova. Naime, ako je 50% troškova mojeg poslovanja poraslo 20%, a ja dignem svoje finalne cijene proizvoda 20%, ja sam u plusu za dodatnih 10%, jer su troškovi mojeg poslovanja ustvari porasli 10% (50% je ½, a ½ od 20% je 10%), a ja sam digao svoje cijene 20%. Dakle, mnogi ne povećavaju svoje konačne cijene samo sukladno rastu svojih troškova, niti ostaju na dosadašnjem profitu, već dižu cijene daleko iznad nužnog i zarađuju daleko više. U ovoj nestabilnoj situaciji to čine jednostavno jer mogu. Naravno, samim time i oni dalje potenciraju inflaciju.
Koliko su luda ova vremena pokazuje i to da u sadašnjem povećanju cijena temelj osnovni razlog niti udio uopće nije na povećanju cijene rada. Dok je prethodnih 40 godina cijena rada sa 61,8% utjecala i poticala rast cijene proizvoda, posljednjih godinu dana ona utječe sa samo 7,9%. Drugi troškovi protekla četiri desetljeća utjecali su sa 26,8% a sada utječu sa 38,3% na rast cijena, te tu možemo tražiti dio razloga u krizi. Ali samo manji dio. Naime, dok je posljednjih 40 godina profit tvrtke utjecao i poticao rast cijena sa samo 11,4%, on sada utječe na rast cijena sa čak 53,9%. Dakle, cijena rada sve manje utječe na rast cijena proizvoda, nego je prema ovome osnovni pokretač rasta cijena želja za što većim profitom, što je u ovim suludim vremenima izgubilo sve granice. Kao i u ratovi, tako su i krize najbolje vrijeme za zaradu onih koji se toga ne libe.
U suštini, oni koji mogu i to žele dizati će cijene daleko iznad onog što je nužno. To treba imati u vidu i zbog druge stane medalje. Ako je udio troška rada u cijeni gotovog proizvoda sve manji, tada činjenica da je netko značajnije podigao cijene svojih proizvoda, može značiti da ima dosta prostora i za povećanje plaća i materijalnih prava radnika. Ako je udio plaća radnika u konačnoj cijeni nekog proizvoda 20%, tada povećanje plaće od 10% ne znači da se cijena proizvoda mora podići 10% niti 5%, nego 1/5 (20%) od tih 10% odnosno 2%. Vrijedi i obrnuto, ako je poslodavac cijene svojih proizvoda podigao 10% tada ima puno prostora za povećanje plaća.
Ovu inflaciju ne uzrokuje rast plaća
Ova inflacija nije potencirana rastom plaća, naprotiv plaće kaskaju za njom. Ovu inflaciju potaknule su cijene energenata i hrane. Ovu inflaciju sada nastavljaju potencirati i mnogi drugi koji u sadašnjem trenutku vide mogućnost dodatne zarade, pa svjesno ili nesvjesno dižu cijene svojih proizvoda i više no što je to nužno, tako samo čineći dubljim vrtlog u kojeg se svi uvlačimo.
Prema mnogim mišljenjima, radnici i građani podnose teret inflacije i njezine udare, a mnogi poslodavci i vlasnici u Europi i svijetu zarađuju na tome, naravno ne baš svi. Mnoge kompanije ipak iskazuju da očekuju i da će dalje moći dizati cijene u idućih mjesec dana, pa i kvartal. Koliko će to sve dugo moći trajati, prije nego ovo ludilo zaustavi pad potražnje? Ne zna se, ali se i dalje događa. I dalje se sve više troši, vjerojatno u strahu da će i ušteđevina običnog građana uskoro vrijediti još manje. I dalje su sve veći zahtjevi za radnom snagom, a i mnoge zemlje nastavljaju odvajati javni novac.
Kako će izgledati kolektivno pregovaranje
I što sad činiti? Naravno i dalje treba tražiti pravedniju raspodjelu sveg bogatstva; lokalnog, nacionalnog i globalnog. Ne mogu neki iz obijesti letjeti u svemir, dok drugi gladuju. Europska unija vjerojatno će dodatno raditi i na poreznim politikama i onemogućavanja bijega bogatih u porezne evazije.
No, u konkretnom području kolektivnog pregovaranja morati će se stalno pratiti trenutno stanje. U narednom periodu svakako će se morati voditi računa o strukturi odnosno udjelu plaća i troškova za radnike u odnosu na sve troškove poslodavca, a sve to potom posebice u odnosu na konačne cijene proizvoda poslodavca, pa tako i grafičkih. Ukoliko je poslodavac podigao cijene proizvoda daleko iznad povećanja cijene svojih troškova, prostor za povećanje prava radnika postoji.
A kako će izgledati kolektivno pregovaranje u vremenima nesigurnosti? Jednako nepredvidivo i nesigurno. Ne samo za radnike, nego i za poslodavce. Tko će dopustiti da nezadovoljstvo njegovih radnika naraste preko mjere, može svašta očekivati. Pametni će razgovarati, dogovarati i tražiti rješenja. Ostali se mogu i iznenaditi, jer izvanredna vremena često donose i izvanrednu mobilizaciju.
