Na 110. redovitom zasjedanju Međunarodne organizacije rada održanom u lipnju ove godine usvojena je rezolucija kojom je sigurno i zdravo radno okruženje uvršteno među temeljna načela i prava u području rada (uz već postojećih osam).
Ratifikacija konvencija
Konvencija 155. govori o izradi nacionalne politike zdravlja i sigurnosti na radu zajedno sa sindikatima i organizacijama poslodavaca, a Konvencija 187. govori o promicanju “stalnog poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu kako bi se spriječile ozljede na radu, bolesti i smrti”.
U potpunosti su obvezu ratifikacije obje konvencije ispunile Španjolska, Belgija, Portugal, Švedska, Češka, Slovačka, Danska, Finska, Slovenija, Luksemburg i Cipar.
Obje konvencije nisu ratificirale Italija, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Litva, Estonija i Malta, dok su jednu, ali ne i drugu konvenciju ratificirale Njemačka, Francuska, Nizozemska, Grčka, Austrija, Mađarska, Hrvatska, Irska i Latvija.
Hrvatska nije ratificirala Konvenciju 187 , koja se odnosi na promicanje “stalnog poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu kako bi se spriječile ozljede na radu, bolesti i smrti”.
Zamjenik glavnog tajnika ETUC-a (Europske konfereracije sindikata) Claes-Mikael Stahl istaknuo je: “ETUC poziva 16 država članica koje nisu ratificirale jednu ili obje konvencije, da pokažu predanost tome da svijet učine boljim mjestom. Iskreno, sramotno je i neugodno da sve države EU-a ne podupiru pokušaje međunarodne zajednice da zdravlje i sigurnost na radu učine temeljnim svjetskim pravom. Nepodupiranje zdravog i sigurnog rada u ostatku svijeta u konačnici potkopava zdravlje i sigurnost u Europi.
Učinivši zdravlje i sigurnost na radu temeljnim pravima, MOR je osigurao odgovornost tvrtki za zdravlje i sigurnost na radu u svojim opskrbnim lancima u skladu sa svim zakonima o „dužnoj pažnji” ili „održivom korporativnom upravljanju”, kao što je onaj koji je predložila EU.“
Nadajmo se da će Hrvatska žurno ispuniti ovu važnu obvezu, tim prije što aktualni pokazatelji, demografski i drugi trendovi ukazuju koliko je to važno za dobrobit radnika, njihovih obitelji, društvene zajednice, održivost i stabilnost zdravstvenog i mirovinskog sustava, te gospodarski rast i razvoj.
Isto se odnosi i na obvezu konačnog donošenja pozakonskih propisa nakon više od 8 godina nečinjenja, kao i na nužnost dopune i usklađivanja Zakona o zaštiti na radu i određenih drugih propisa.
Istodobno i aktualne odredbe o izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su u saborskoj proceduri (rad od kuće, rad na izdvojenom mjestu rada, dopunski rad, pravo na isključenje nakon radnog vremena, platformski rad, rad putem agencija) moraju biti prije svega usklađene sa mjerama sigurnosti i zdravlja na radu.
Afirmacija na svim razinama
Kako je najavljena i „reforma zdravstva“, a u e-savjetovanju su i zakoni o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, prilika je za promjene u sustavu osiguranja zdravlja na radu uvođenjem modela „bonus-malus“, te stvaranju potrebnih uvjeta za unapređenje rada medicine rada.
Pozitivan i proaktivan odnos prema sigurnosti i zdravlju na radu, kao temeljnom ljudskom i radnom pravu obveza je svih; države, poslodavaca, rukovoditelja na svim razinama, stručnjaka i zdravstvenih radnika, sindikata, radničkih vijeća, odbora za zaštitu na radu i naravno samih radnika.
Zato je osobito značajno uspostaviti i razvijati kulturu sigurnosti i zdravlja na radu, informiranjem i kontinuiranom edukacijom.
Ovih dana kao i svake godine uoči tradicionalne godišnje nacionalne konferencije o sigurnosti i zdravlju na radu, za koju su prijave u tijeku, a koja se održava 8. prosinca 2022., stručnjaci za zaštitu na radu, ovlaštenici poslodavaca i povjerenici radnika za zaštitu na radu, zainteresirani su za sudjelovanje na ovom skupu koji uključuje uz niz najaktualnijih i životnih tema te četiri radionice sa praktičnim sadržajima i iskustvima iz Austrije, Slovenije i Hrvatske.
Prema članku 22. Zakona o zaštiti na radu „Poslodavac je obvezan omogućiti stručnjaku zaštite na radu stručno usavršavanje iz zaštite na radu i snositi troškove toga osposobljavanja“.
Nadalje člankom 29. Zakona određeno je da se „Poslodavac, odnosno njegov ovlaštenik moraju biti osposobljeni i moraju se stručno usavršavati iz područja zaštite na radu“, a obveza je osposobljavanje ovlaštenika i povjerenika radnika za zaštitu na radu provoditi tijekom radnog vremena o trošku poslodavca“.
Cjeloživotno učenje, osposobljavanje i stručno usavršavanje u području sigurnosti zdravlja na radu nema alternative, i zato treba biti standard koji primjenjuju svi poslodavaci potičući i omogućavajući svojim zaposlenicima koji djeluju u ovom području stjecanje novih znanja i vještina. Ulaganje u znanje, u prevenciju sigurnosti i zdravlja na radu, najbolji je način višestrukog povrata uloženog i zauzimanja za dobrobit radnika.
Vitomir Begović
